Nekidan sam se zatekao na roštilju na Jarunu na kojem je bila i hrpa mladih srednjoškolskih profesorica. Uglavnom, pričalo se o svemu i svačemu, baš se i ne sjećam previše jer sam se napio ko svinja, ali sam zapamtio da su cure jedno desetak puta izjavile da "više nema pravih muškaraca". Tu priču slušam već godinama i malo mi je digla tlak, koji je ionako visok. Dosta je više te neutemeljene kuknjave! Ajde da mi malo pročeprkamo na kakve one to muškarce misle – puknut ću vam nekoliko primjera "pravih" pripadnika ružnijeg spola iz prošlih vremena pa da vidimo gdje je zapravo problem.
Evo, moja punica na primjer, koja se rodila u vrijeme kad još ni konjska zaprega nije bila izumljena, često veli da je pokojni Clark Gable bio "pravi muškarac". Moja ženica, dakle njezina kći, i ja samo kolutamo očima i cerekamo joj se iza leđa. Spomenuti filmski star iz zlatnog doba Hollywooda imao je njušku koja podsjeća na jednog od naslovnih likova iz crtića Tom i Jerry, pritom ne mislim na mačka, a bio je toliko klempav da su se ljudi zezali kako mu glava izgleda kao taksi kojem su širom otvorena prednja vrata. Iz različitih izvora, uključujući i feljtone koji znaju izlaziti u Gloriji, znamo i da je imao opako loš karakter. Dakle, hvala lijepa, mislim da se današnjim curama ne bi trebao dopasti.
Idemo dalje. Skočimo do Italije. U južnim dijelovima Apeninskog poluotoka sve do početka sedamdesetih godina bilo je normalno da muž ukoka ženu koja ga prevari ili na drugi način ugrozi njegovu čast. Sjećam se, iz novina naravno, jednog slučaja digića čija je supruga bila preljubnica. Upucao ju je, prošetao se svojim mjestašcem, popio kavicu na rivi te se prijavio u policijsku stanicu, gdje je objasnio što je učinio. Svi su mu murjaci čestitali i rekli otprilike: bravo, majstore, sada si opet častan čovjek! Dobio je nešto više od 45 minuta zatvora i neku sitnu novčanu globu.
Poznat je i slučaj njegova sunarodnjaka koji je riješio svoju ženu života a njegovo je objašnjenje tog suludog čina bilo ovakvo: "Nije to bila poštena žena! Previše je uživala u krevetu!" Isto je dobio neku simboličnu kaznu. Užas! Takvi su bolesnici, samo da podsjetim, nekada bili uvažavani kao časni ljudi, pravi muškarci. Nadam se da ni o njima ne govorimo kao uzoru.
Ili ovaj slučaj: jedan moj daljnji rođak s mamine strane, oko 55 godina mu je. Dečko radi cijeli dan i pije cijelu noć, a kad ode na godišnji, cuga cijeli dan i pije cijelu noć. Kad slavi rođendan, dođu mu na tešku pijanku frendovi alkosi a umjesto poklona on im na ulazu daje svoje račune za režije: jedan mu plati struju, drugi grijanje, treći pričuvu… Mislim da ni to ne bi trebao biti ideal pravog frajera iako vrti žene oko malog prsta kao od šale.
Ima toga još: znam "gospodina" stare škole, 45 godina, koji ne radi niš’ a žena sve. Ima tri sina. Kad mu je jedan od klinaca imao dvanaest godina, zatekao ga je u kuhinji kako pere suđe, da pomogne majci. Izderao se na njega i zamalo išamarao: "Jesi ti normalan? Kaj ti radiš u kuhinji?! Ne želim da moj sin postane homić!" Ja bih rekao – horor.
Ili George Best, od masa obožavani nogometni boem!? Uvijek se hvalio da je većinu love potrošio na žene i alkohol, a ostalo je, veli, "spizdio". Pravim ljubiteljima nogometa i dan danas on je velik uzor. Ne bih ga preporučio ženama za životnog partnera, pogotovo što je odnedavno i mrtav. Možda Charles Barkley? Umirovljena NBA zvijezda, mačo-frajer, old school boy koji je nakon jednog značajnog poraza u mikrofon izjavio: "Toliko sam ljut da idem kući prebiti ženu." Digla se cijela Amerika na noge, morao se javno ispričati, ali se idući put, nakon novog poraza, opametio; rekao je: "Idem kući i pretući ću nekoga, ali vam neću reći koga!" Fanovi su ga zvali Sir Charles!
Možemo ovako do jutra. A sada pogledajmo današnje muškarce. Depiliraju se, kvarcaju, čupaju obrve, kuhaju, peglaju, vode djecu u vrtić, slušaju svoje partnerice s razumijevanjem, meditiraju, idu na jogu, rade sve kako i priliči 21. stoljeću, uglavnom, svaka im čast! I opet ne valja! Ja mislim… Ja mislim… Ja zapravo mislim da je problem što su današnje pripadnice ljepšeg spola razmažene i previše izbirljive! A i neka su, baš me briga.
Samo, što bi se dogodilo kad bismo mi počeli kvocati kako više nema pravih žena? Odmah bi ženske udruge digle halabuku, uključili bi se u cijelu priču i Helsinki Watch i Amnesty International, a možda bismo, barem mi najglasniji, zaradili i kaznenu prijavu! Hvala lijepa, ne bih – svečano izjavljujem da je svaka žena prava žena!
Evo, moja punica na primjer, koja se rodila u vrijeme kad još ni konjska zaprega nije bila izumljena, često veli da je pokojni Clark Gable bio "pravi muškarac". Moja ženica, dakle njezina kći, i ja samo kolutamo očima i cerekamo joj se iza leđa. Spomenuti filmski star iz zlatnog doba Hollywooda imao je njušku koja podsjeća na jednog od naslovnih likova iz crtića Tom i Jerry, pritom ne mislim na mačka, a bio je toliko klempav da su se ljudi zezali kako mu glava izgleda kao taksi kojem su širom otvorena prednja vrata. Iz različitih izvora, uključujući i feljtone koji znaju izlaziti u Gloriji, znamo i da je imao opako loš karakter. Dakle, hvala lijepa, mislim da se današnjim curama ne bi trebao dopasti.Idemo dalje. Skočimo do Italije. U južnim dijelovima Apeninskog poluotoka sve do početka sedamdesetih godina bilo je normalno da muž ukoka ženu koja ga prevari ili na drugi način ugrozi njegovu čast. Sjećam se, iz novina naravno, jednog slučaja digića čija je supruga bila preljubnica. Upucao ju je, prošetao se svojim mjestašcem, popio kavicu na rivi te se prijavio u policijsku stanicu, gdje je objasnio što je učinio. Svi su mu murjaci čestitali i rekli otprilike: bravo, majstore, sada si opet častan čovjek! Dobio je nešto više od 45 minuta zatvora i neku sitnu novčanu globu.
Poznat je i slučaj njegova sunarodnjaka koji je riješio svoju ženu života a njegovo je objašnjenje tog suludog čina bilo ovakvo: "Nije to bila poštena žena! Previše je uživala u krevetu!" Isto je dobio neku simboličnu kaznu. Užas! Takvi su bolesnici, samo da podsjetim, nekada bili uvažavani kao časni ljudi, pravi muškarci. Nadam se da ni o njima ne govorimo kao uzoru.
Ili ovaj slučaj: jedan moj daljnji rođak s mamine strane, oko 55 godina mu je. Dečko radi cijeli dan i pije cijelu noć, a kad ode na godišnji, cuga cijeli dan i pije cijelu noć. Kad slavi rođendan, dođu mu na tešku pijanku frendovi alkosi a umjesto poklona on im na ulazu daje svoje račune za režije: jedan mu plati struju, drugi grijanje, treći pričuvu… Mislim da ni to ne bi trebao biti ideal pravog frajera iako vrti žene oko malog prsta kao od šale.
Ima toga još: znam "gospodina" stare škole, 45 godina, koji ne radi niš’ a žena sve. Ima tri sina. Kad mu je jedan od klinaca imao dvanaest godina, zatekao ga je u kuhinji kako pere suđe, da pomogne majci. Izderao se na njega i zamalo išamarao: "Jesi ti normalan? Kaj ti radiš u kuhinji?! Ne želim da moj sin postane homić!" Ja bih rekao – horor.
Ili George Best, od masa obožavani nogometni boem!? Uvijek se hvalio da je većinu love potrošio na žene i alkohol, a ostalo je, veli, "spizdio". Pravim ljubiteljima nogometa i dan danas on je velik uzor. Ne bih ga preporučio ženama za životnog partnera, pogotovo što je odnedavno i mrtav. Možda Charles Barkley? Umirovljena NBA zvijezda, mačo-frajer, old school boy koji je nakon jednog značajnog poraza u mikrofon izjavio: "Toliko sam ljut da idem kući prebiti ženu." Digla se cijela Amerika na noge, morao se javno ispričati, ali se idući put, nakon novog poraza, opametio; rekao je: "Idem kući i pretući ću nekoga, ali vam neću reći koga!" Fanovi su ga zvali Sir Charles!
Možemo ovako do jutra. A sada pogledajmo današnje muškarce. Depiliraju se, kvarcaju, čupaju obrve, kuhaju, peglaju, vode djecu u vrtić, slušaju svoje partnerice s razumijevanjem, meditiraju, idu na jogu, rade sve kako i priliči 21. stoljeću, uglavnom, svaka im čast! I opet ne valja! Ja mislim… Ja mislim… Ja zapravo mislim da je problem što su današnje pripadnice ljepšeg spola razmažene i previše izbirljive! A i neka su, baš me briga.
Samo, što bi se dogodilo kad bismo mi počeli kvocati kako više nema pravih žena? Odmah bi ženske udruge digle halabuku, uključili bi se u cijelu priču i Helsinki Watch i Amnesty International, a možda bismo, barem mi najglasniji, zaradili i kaznenu prijavu! Hvala lijepa, ne bih – svečano izjavljujem da je svaka žena prava žena!
You must be logged in to post a comment Login