Povodom Međunarodnog dana starijih osoba posjetila sam Dom za starije i nemoćne Mali Kartec u Krku. Vrata svoje sobe otvorile su mi gospođe Jelena i Nevenka, na glasu kao cimerice koje se u domu najbolje slažu.
Jeleni su 92 godine. Gotovo je slijepa, slabo čuje i teško se kreće. Govori jasno i odmjereno, pažljivo oblikujući misli, a dok je slušam, lako je zamisliti kako je nekada stajala pred razredom. Bila je učiteljica u Puntu na Krku, a u dom je došla nakon suprugove smrti. Nema djece, no iz načina na koji govori o svojim učenicima osjeća se koliko su joj značili.
Nevenka je dvanaest godina mlađa. Jelena za nju kaže da je „okretna kao leptirica” i „duša od žene”. Dok razgovaramo, pažljivo sluša svoju cimericu i spremno joj pomaže. Jelena je, pak, obzirna i nastoji što više toga učiniti sama.
Pitam ih kako provode vrijeme i o čemu razgovaraju.
„O ljubavi i lijepim stvarima!” odgovaraju gotovo u isti glas.
Jelena se prisjeća supruga, a Nevenka otkriva da u domu postoji gospodin koji joj je zapeo za oko.
„Simpatičan je i visok”, kaže.
„Ako vidiš da ne ide, nemoj trpjeti do kraja života”
Zanima me što bi poručile mlađim ženama koje su svakodnevno u brigama, obvezama i stresu.
„Rekla bih im neka odbace sav taj stres! Neka idu svojim putem koji su si zacrtale, neka griješe i uče na svojim greškama”, jasna je Nevenka.
Jelena smatra da je važno dobro odabrati i zanimanje i partnera, ali i dopustiti sebi da se predomislimo.
„Odaberi zanimanje koje smatraš da ti odgovara, da te nešto veže uz to, jer to ćeš rado raditi. Ako se udaš i vidiš da ne ide, moj savjet je: nemoj trpjeti do kraja života.”
Svjesna je da je odluka o razdvajanju teža kada par ima djecu, ali smatra da ni ostanak u odnosu punom sukoba nije dobar za njih.
„Bolje je da ne gledaju kako se roditelji svađaju”, kaže.
Kao nekadašnja učiteljica, ima poruku i za roditelje: „Ne mora svatko završiti fakultet. Bila sam prosvjetni radnik i znam da djeca pod tim strašnim pritiskom na kraju, nažalost, umjesto na fakultetu završe u bolnici.”
S Jelenom i Nevenkom provela sam više od sat vremena. Spustila sam se u dvorište doma, na terasu okruženu gustim zelenilom i šumom. Tamo sam zatekla zboraše i zborašice, s notama u rukama i energijom na kojoj bi im pozavidjeli i oni dvostruko mlađi. Iako je službena proba taman završila, za mene su rado otpjevali repertoar pripremljen za svečanost povodom njihova dana.
Zatim sam sam s nekoliko divnih gospođa sjela za stol. Nikome se baš nigdje nije žurilo.
„Od mojih samo želim da mi dođu i da me posjete”
Gospođa Marta prisjeća se života u Gostinjcu, u unutrašnjosti otoka Krka. Ono što je nekoć možda izgledalo kao nedostatak, danas smatra sretnom okolnošću: njezini roditelji nisu imali dovoljno zemlje da bi obitelj od nje mogla živjeti pa je njezin život krenuo drugim putem.
„Da je tako bilo, ja bih ostala u Gostinjcu i ne bih imala ni školu ni penziju. Sve što sam u životu prošla ne uzimam kao teško. Cijeli moj život su drage uspomene.”
Radila je u luci kao knjigovođa osobnih dohodaka. Kako kaže, radila je i s ljudima i s novcem – ondje gdje su ljudi posebno osjetljivi.
Financijska samostalnost i danas joj mnogo znači.
„Sretna sam da sam sebe osigurala i da ni o kome financijski ne ovisim. Od mojih samo želim da mi dođu i da me posjete.”
Marta ne vidi pa joj je u susretima s ljudima osobito važan osjećaj koji u njoj bude njihova prisutnost i razgovor.
„Sretna sam što nemam u sebi gorčinu. Pošto ne vidim, ja samo živim od osjećaja i od energije. Osjetim vašu energiju”, govori.
„Sina sam rodila s 43 godine!”
Dok razgovaramo o djeci i obitelji, Marta otkriva još jedan važan dio svoje priče.
„Ja sam sina svog rodila, sad ćete pasti u nesvijest – s 43 godine! Kao da mi ga je Bog poslao.”
Sjeća se i tuđih komentara.
„Meni su govorili: ‘Ča si luda, ča ti se dogodilo?’ Ni mi se niš dogodilo! Ja sam željela, nije išlo do tad, tad je išlo i hvala Bogu.”
Govorili su joj da će joj majčinstvo u kasnijoj dobi biti teško, no ona na to iskustvo gleda drukčije.
„Sve sam ja obavila i dočekala unuka i niš meni nije bilo teško.”
Sin joj je danas, kaže, skrbnik. Ima i kćer. Dok govori o djeci, ponovno se vraća važnosti toga da je tijekom radnog vijeka zaradila vlastitu mirovinu i osigurala si sredstva za život.
Nakon ručka – vrijeme za pjesmu
Za stolom je i druga gospođa Nevenka, imenjakinja Jelenine cimerice. Nekada je radila u trgovini, a uz posao, kuću i djecu nije ostajalo mnogo vremena za vlastite interese.
U domu je otkrila pisanje.
„Ja sam bila trgovac, nisam imala vremena ni pisati ni čitati, znate – kuća, djeca, posao. Ali kad sam došla u ovaj dom, ja vam jednostavno legnem na krevet poslije ručka, sklopim oči, razmišljam i za pola sata nastane pjesma.”
Najemotivniju je posvetila pokojnom suprugu.
O braku govori otvoreno, uz primjere iz vlastitog života. Važno je, kaže, razgovarati, ali i prepoznati trenutak kada je razgovor bolje ostaviti za sutra.
„Danas jedan drugoga mrko pogleda i odmah rastava. Treba razgovarati. Ako je nervozan, pusti ga da se ohladi i prespava. To sam ja radila. Znao mi je reći: ‘Neću ti ja to raditi!’ Drugi dan, kad bi se ohladio, sam bi uzeo alat i odradio što sam ga tražila.”
Za bračni život, zaključuje, treba biti i psiholog. „Sve u jednom.” A onda dodaje savjet koji želi posebno naglasiti:
„Ali zapamtite – sebe stavite na prvo mjesto i nemojte da bude kasno. Jer ako ste vi zdravi i ako ste u redu, cijela obitelj je na dobitku.”
Mir joj je, kaže, uvijek bio važan. Smatra da se onome što se više ne može promijeniti ne treba neprestano vraćati.
„Šta će ti život u nemiru? Cijeli život ja sam željela mir i postigla sam ga.”
„Smatram da su svi muškarci koji prednost daju prijateljima, a ne supruzi i obitelji, trebali ostati sami.”
„Sjetim se kolumne pokojne Žuži”
Nevenka se prisjeća i savjeta Žuži Jelinek.
„Ne kljucajte muževima. Sjetim se kolumne pokojne Žuži. Ono što je ona pisala, to je bila istina!”
Priznaje da se i sama znala poslužiti izgovorima poput glavobolje. No dugotrajnu bračnu šutnju nikada nije razumjela.
„Znale su mi reći kolegice: ‘Ja sa svojim mužem ne pričam mjesec dana.’ Znala sam im reći: ‘Vi ste lude, same sebi uskačete u trbuh! Ako je on tvrdoglav, ne morate i vi biti.’”
Ona bi, kaže, suprugu sjela u krilo i pomilovala ga. Nježnost joj je bila važan dio zajedničkog života, a posebno pamti jedan razgovor pred njegovu smrt.
„Zadnjih dana, prije nego što je umro, rekla sam mu: ‘Hajde, stari moj, reci ti meni što bi htio da ja mijenjam na sebi?’ On me samo pogledao i nasmijao se jer nema što reći. Ja sam mu u svemu udovoljavala.”
S uspomena na supruga prelazimo i na svakodnevicu u domu. Nevenka je zadovoljna hranom, premda su porcije za njezin apetit malo prevelike. No i za to ima rješenje.
„Meni je hrana super, samo su velike porcije pa odmah polovicu dam susjedu. Za stolom pored mene su veliki muški. Oni mogu pojesti”, kaže.
Gospođa Lurda ostala je udovica s 25 godina, uz dijete od samo šest mjeseci. Šest godina poslije ponovno se udala, za sedamnaest godina starijeg supruga, glazbenika s kojim je provela četrdeset godina.
Taj brak pamti kao skladan i lijep te o pokojnom suprugo govori s dubokim poštovanjem.
„Nikada mi nije dao razloga za ljubomoru”, kaže.
Pred kraj razgovora pridružuje nam se i gospođa Milka, 84-godišnja umirovljena liječnica. Za vrijeme rata izbjegla je iz Zenice, a potom četiri godine provela na ratištu u Lici, spašavajući živote. S ponosom govori o svojem činu pukovnice.
U dom je stigla prije samo dva dana. Dok je slušamo, razgovor s obiteljskih i bračnih tema prelazi na ratna sjećanja. Njezina priča zaslužuje još jedan susret.
Još jednom zapjevati
Marta se vraća onome što joj danas mnogo znači – ljudima kojima je okružena.
„Ja sam sretna da sam na ovom kraju hodnika, ča mi je moja Nevenka blizu, ča su mi svi sretni ljudi blizu.”
Otvoreno govori i o onome što joj je teško.
„Ča mi ni Bog zel malo mozga, a malo vida mi sačuval”, iskreno će Marta, ali Lurda se ne slaže, dodajući – „Samo da imam razum!“
Sve moje sugovornice imaju još puno želja,. Marta se prisjeća folklora i plesova koje je plesala, a jednu bi posebno voljela ostvariti:
„Imam još želju jedanput poć u Dobrinj i pjevati mašu na staroslavenski.”