"Lektira? Halo? Zakaj bi ja čito ono kaj je napiso netko drugi?"
Učenik 4. razreda gimnazije, ime nije bitno, izjava je autentična.
Kad sam ja bio klinac, strogi profesor zemljopisa, veliki gospodin, znao je dečke iz razreda, pa i mene povremeno, izvesti pred ploču i vući za zaliske, odnosno zulufe. To je činio samo onda kad smo bili zločesti – a takvi smo bili vrlo često. Bojali smo ga se jako, ali i iznimno poštovali. Ja sam bio puno viši od njega pa me je vukao prvo prema dolje, a zatim prema gore. Ako nismo imali zaliske, vukao nas je za uši. Kad razmišljam o tim vremenima, a mislim o njima često, uvijek iznova otkrivam da je bio potpuno u pravu.
Zemljopis me nije previše zanimao, nikad nisam naučio, na primjer, razlikovati staro gromadno od mladog nabranog gorja, ali sam od od tog profesora naučio puno, puno korisnih stvari. Profesor tjelesnog, veliki čovjek koji me je usmjeravao prema sportu – sada predaje na Kineziološkom fakultetu! – usadio nam je pak radne navike donekle brutalnim metodama. Ne bi ih sada nabrajao, ali, obožavali smo ga! Svi!
Moju sadašnju suprugu, koja je ljevak kao i ja, u prvom razredu osnovne učiteljica je udarala po ruci ne bi li je natjerala da piše desnom. Starci su je prebacili u drugu školu i nisu pogriješili. Pardon, kad kažem "sadašnja supruga", ne želim reći da ću je ostaviti nego da prije tridesetak godina nije bila moja ženica već zaigrano dijete koje nisam poznavao. Takva su to bila vremena. Danas bi takvi nastavnici završili na sudu, a možda bi se i Strasbourg bavio njima. Sjetite se samo slučaja otprije nekoliko godina, kad je mladi profesor u šali rekao učenicima da će ih gađati zoljom ako se ne smire. Čovjek se šalio, a digla se halabuka kao da je provalio u banku i uzeo taoce! Loše!
A kako je danas? Danas su profesori u ovom društvu prezrena vrsta, slabo plaćeni, društvo im je oduzelo i ugled i autoritet, jer godinama živimo u soft inačici Pol Potova pristupa intelektualcima pa su "moć" preoteli roditelji i, posljedično, djeca odnosno učenici. Nanjušili su da im nastavnici ne mogu ništa pa iskorištavaju taj uvid često na najgori mogući način, ne vidjevši da je to na njihovu štetu.
Jedan moj dobar frend, također profesor filozofije, često mi se žali da mu nije lako raditi svoj posao. Promijenio je nekoliko škola, i uvijek ista priča; učenici su bahati, nezainteresirani za bilo što osim za laku zabavu, a roditelji, koji im drže štangu, često pritišću nastavnike i onda kad ne treba i onda kad je to potpuno suvišno. Pričao mi je da se jedna uzrujana majka došla žaliti njegovoj kolegici, profesorici glazbenog, jer njezina kćerka ima trojku na polugodištu te da to nije fer jer oni doma slušaju samo klasiku, Beethovena, Mozarta, Čajkovskog i ostalo društvo. Kolegica, srećom iskusna, izvrsno se snašla: "Recite, a jel’ imate doma mačku? Imate? Onda otiđite do profesorice biologije da vašem djetetu upiše peticu!" Ja bih joj najradije zapljeskao. Molim rundu za gospođu! Tako se to radi.
Plus, žali mi se frend, današnji klinci iako su često iznimno inteligentni, odgojno su zapušteni, navodno jer roditelji puno rade i nemaju vremena za njih. Jest, vidim, birtije su nam prepune od jutra do mraka, kladionice isto, a… Ma, nije bitno. Mladež ne zanima ništa osim sanjanja o bogaćenju preko noći, a opća kultura im je na nivou dvogodišnjih ameba. Jednom je proveo blic anketu da skenira koliko je stanje zapravo loše. Veli da je u jednom razredu samo jedan od tridesetorice maturanata čuo za Miljenka Jergovića! Miroslava Radmana nisu znali svrstati, je li pjevač ili svirač (kao da smo u Alan Fordu!) a skoro je slom živaca dobio kad ga je jedna učenica upitala jesu li tvorac "Fenomenologije duha" i naša klizačica Idora Hegel u rodu. To je dno dna! Naravno da se istog dana nalio kao krmak!
Čitanje književnih djela malci smatraju kaznom, a što je najtužnije, i među nastavničkim osobljem ima onih koji ne kriju kako bi učenike trebalo osloboditi čitanja lektire, uključivši Dostojevskog jer, slijedi citat, "kakve veze imaju ruski pisci iz 19. stoljeća s Hrvatskom u 21. stoljeću?" Kad mu je moj frend pokušao objasniti da neka djela i neke teme nikada ne zastarijevaju, i potegao argument da se Albert Einstein na primjer inspirirao Bhagavad Gitom, ljutito mu je uzvratio: "Gle, nemoj mi niš govoriti o toj Giti. Ja volim SF i pročitao sam sve romane od te autorice!" Užas! Na prvi pogled smiješno, ali zapravo vrlo tužno.
Ima tu milijun dubioza, ali glavna je rupa uz potplaćenost naših nastavnika (više bi im se isplatilo kositi travu u Zrinjevcu nego raditi posao za koji su se školovali!) potpuno krivo postavljen sustav vrijednosti u hrvatskom društvu. Također, običan puk prezire nastavnike jer imaju tri mjeseca godišnjeg ljeti i još mjesec i pol u drugim godišnjim dobima. E nemaju! A i da imaju, to su zaslužili jer je iznimno iscrpljujuće raditi u školi.
Moj je frend jednom zgodom eksperimentalno dao jednom učeniku priliku da vodi sat. Mali je podivljao nakon deset minuta jer nije mogao uspostaviti mir. Rekao je: "Profesore, ja bih najradije sve njih zašamarao! Ja vam se divim kako izdržite s nama." Aha!
Nadam se da ste o ovom problemu stekli kakvu-takvu sliku i da kužite o čemu govorim. Ako se u sustavu školstva nešto hitno ne promijeni, neće biti dobro: nastavimo li krupnim koracima srljati u propast, nemamo što tražiti u Europskoj uniji! Ma nemamo što tražiti niti na Antarktici, a kamoli u opakoj tržišnoj utakmici koja nas tek čeka!
Toliko od mene, idući tjedan nastavljamo s muško-ženskim temama, obradit ćemo PMS, sindrom od kojeg, kako kaže moj dobri frend Riba, pate muškarci!
I da, zaboravio sam vam reći, taj moj dobar frend koji radi u školi i kuka – to sam vam ja!
Učenik 4. razreda gimnazije, ime nije bitno, izjava je autentična.
Kad sam ja bio klinac, strogi profesor zemljopisa, veliki gospodin, znao je dečke iz razreda, pa i mene povremeno, izvesti pred ploču i vući za zaliske, odnosno zulufe. To je činio samo onda kad smo bili zločesti – a takvi smo bili vrlo često. Bojali smo ga se jako, ali i iznimno poštovali. Ja sam bio puno viši od njega pa me je vukao prvo prema dolje, a zatim prema gore. Ako nismo imali zaliske, vukao nas je za uši. Kad razmišljam o tim vremenima, a mislim o njima često, uvijek iznova otkrivam da je bio potpuno u pravu.
Zemljopis me nije previše zanimao, nikad nisam naučio, na primjer, razlikovati staro gromadno od mladog nabranog gorja, ali sam od od tog profesora naučio puno, puno korisnih stvari. Profesor tjelesnog, veliki čovjek koji me je usmjeravao prema sportu – sada predaje na Kineziološkom fakultetu! – usadio nam je pak radne navike donekle brutalnim metodama. Ne bi ih sada nabrajao, ali, obožavali smo ga! Svi!Moju sadašnju suprugu, koja je ljevak kao i ja, u prvom razredu osnovne učiteljica je udarala po ruci ne bi li je natjerala da piše desnom. Starci su je prebacili u drugu školu i nisu pogriješili. Pardon, kad kažem "sadašnja supruga", ne želim reći da ću je ostaviti nego da prije tridesetak godina nije bila moja ženica već zaigrano dijete koje nisam poznavao. Takva su to bila vremena. Danas bi takvi nastavnici završili na sudu, a možda bi se i Strasbourg bavio njima. Sjetite se samo slučaja otprije nekoliko godina, kad je mladi profesor u šali rekao učenicima da će ih gađati zoljom ako se ne smire. Čovjek se šalio, a digla se halabuka kao da je provalio u banku i uzeo taoce! Loše!
A kako je danas? Danas su profesori u ovom društvu prezrena vrsta, slabo plaćeni, društvo im je oduzelo i ugled i autoritet, jer godinama živimo u soft inačici Pol Potova pristupa intelektualcima pa su "moć" preoteli roditelji i, posljedično, djeca odnosno učenici. Nanjušili su da im nastavnici ne mogu ništa pa iskorištavaju taj uvid često na najgori mogući način, ne vidjevši da je to na njihovu štetu.
Jedan moj dobar frend, također profesor filozofije, često mi se žali da mu nije lako raditi svoj posao. Promijenio je nekoliko škola, i uvijek ista priča; učenici su bahati, nezainteresirani za bilo što osim za laku zabavu, a roditelji, koji im drže štangu, često pritišću nastavnike i onda kad ne treba i onda kad je to potpuno suvišno. Pričao mi je da se jedna uzrujana majka došla žaliti njegovoj kolegici, profesorici glazbenog, jer njezina kćerka ima trojku na polugodištu te da to nije fer jer oni doma slušaju samo klasiku, Beethovena, Mozarta, Čajkovskog i ostalo društvo. Kolegica, srećom iskusna, izvrsno se snašla: "Recite, a jel’ imate doma mačku? Imate? Onda otiđite do profesorice biologije da vašem djetetu upiše peticu!" Ja bih joj najradije zapljeskao. Molim rundu za gospođu! Tako se to radi.
Plus, žali mi se frend, današnji klinci iako su često iznimno inteligentni, odgojno su zapušteni, navodno jer roditelji puno rade i nemaju vremena za njih. Jest, vidim, birtije su nam prepune od jutra do mraka, kladionice isto, a… Ma, nije bitno. Mladež ne zanima ništa osim sanjanja o bogaćenju preko noći, a opća kultura im je na nivou dvogodišnjih ameba. Jednom je proveo blic anketu da skenira koliko je stanje zapravo loše. Veli da je u jednom razredu samo jedan od tridesetorice maturanata čuo za Miljenka Jergovića! Miroslava Radmana nisu znali svrstati, je li pjevač ili svirač (kao da smo u Alan Fordu!) a skoro je slom živaca dobio kad ga je jedna učenica upitala jesu li tvorac "Fenomenologije duha" i naša klizačica Idora Hegel u rodu. To je dno dna! Naravno da se istog dana nalio kao krmak!
Čitanje književnih djela malci smatraju kaznom, a što je najtužnije, i među nastavničkim osobljem ima onih koji ne kriju kako bi učenike trebalo osloboditi čitanja lektire, uključivši Dostojevskog jer, slijedi citat, "kakve veze imaju ruski pisci iz 19. stoljeća s Hrvatskom u 21. stoljeću?" Kad mu je moj frend pokušao objasniti da neka djela i neke teme nikada ne zastarijevaju, i potegao argument da se Albert Einstein na primjer inspirirao Bhagavad Gitom, ljutito mu je uzvratio: "Gle, nemoj mi niš govoriti o toj Giti. Ja volim SF i pročitao sam sve romane od te autorice!" Užas! Na prvi pogled smiješno, ali zapravo vrlo tužno.
Ima tu milijun dubioza, ali glavna je rupa uz potplaćenost naših nastavnika (više bi im se isplatilo kositi travu u Zrinjevcu nego raditi posao za koji su se školovali!) potpuno krivo postavljen sustav vrijednosti u hrvatskom društvu. Također, običan puk prezire nastavnike jer imaju tri mjeseca godišnjeg ljeti i još mjesec i pol u drugim godišnjim dobima. E nemaju! A i da imaju, to su zaslužili jer je iznimno iscrpljujuće raditi u školi.
Moj je frend jednom zgodom eksperimentalno dao jednom učeniku priliku da vodi sat. Mali je podivljao nakon deset minuta jer nije mogao uspostaviti mir. Rekao je: "Profesore, ja bih najradije sve njih zašamarao! Ja vam se divim kako izdržite s nama." Aha!
Nadam se da ste o ovom problemu stekli kakvu-takvu sliku i da kužite o čemu govorim. Ako se u sustavu školstva nešto hitno ne promijeni, neće biti dobro: nastavimo li krupnim koracima srljati u propast, nemamo što tražiti u Europskoj uniji! Ma nemamo što tražiti niti na Antarktici, a kamoli u opakoj tržišnoj utakmici koja nas tek čeka!
Toliko od mene, idući tjedan nastavljamo s muško-ženskim temama, obradit ćemo PMS, sindrom od kojeg, kako kaže moj dobri frend Riba, pate muškarci!
I da, zaboravio sam vam reći, taj moj dobar frend koji radi u školi i kuka – to sam vam ja!
You must be logged in to post a comment Login