U svom najnovijem filmu koji se još zove i The Other Woman, Don Roos (The Opposite of Sex, Happy Endings) dao se u opsežnu potragu za stanjima duha i emocija koristeći kao trag književni predložak spisateljice Ayelet Waldman, u kojoj kao scenarist i redatelj zagriza u životna tkiva protagonista u Velikoj Jabuci, gorka poput Schweppesa. Rezultat će se nekima doimati kao otrežnjujuće, ali će, uvjeren sam, malo komu biti osvježavajuće iskustvo.
Ukratko, Emilia Greenleaf (uvjerljiva Natalie Portman) pravnica je harvarduša koja se netom udala za odvjetnika Jacka Wolfa (Scott Cohen), svog šefa, do jučer oženjenog muškarca i oca malodobnog djeteta (izbor pravničkog okruženja u kojem se odigravaju psiho-emocionalni sudari nije začudan s obzirom da je spisateljica Ayelet Waldman i sama nekoć plivala pravničkim vodama).
Jackova bivša žena i biološka majka njihovog osmogodišnjeg sinčića Carolyn Soule (Lisa Kudrow) nije nimalo prijateljski raspoložena prema akterima novih odnosa – podlo gura i nos i prste u brak Emilije i Jacka pri čemu bezočno iskorištava inteligentnog, osamljenog i starmalog sina Williama, mora sve imati pod kontrolom i ne libi se rasturačici brak(ov)a zasoliti rane gdje god i kad god može.
S obzirom da su Jack i Emilia izgubili djetešce staro svega tri dana – za što je, ne bez razloga, nemali teret krivnje na sebe preuzela upravo Emilia – Carolyn je osobito zlobna kad je u pitanju majčinstvo i odnos prema njezinom sinu Williamu kojem se Emilia uporno, ali bezuspješno nastoji približiti (već na svadbi najbolja će frendica novopečene gospođe Greenleaf-Wolf natuknuti da ako doista želi da ljubav zapečaćena brakom uspije, mora kad-tad pridobiti Williama).
Emilijin put u vlastiti bračni pakao popločen je, naravno, njezinim dobrim namjerama.
Servirani kompleksni odnosi
U filmu se na jednostavan način (neki bi rekli i površan, da ne spominjem još onu riječ na K) gledatelji(ca)ma serviraju (naizgled) kompleksni odnosi, puls kojih su neki od nas već vjerojatno opipali u stvarnom životu. U svjetlu odnosa jednostavno-kompleksno valja istaknuti detalj razgovora između Emilije i njezine majke po izlasku iz kina.
Emiliji se klišeizirani ljubić ne sviđa jer gadu iz filma žena na kraju sve oprosti dok joj majka misli upravo suprotno te koristi priliku da kćeri objavi kako ponovo petlja s njezinim ocem (čitaj: gadom koji je varao i napustio obitelj). I eto nam začas klišeja u vlastitom domu.
Flashbackovi kojima redatelj prodire u prošlost ne remete pretjerano melankoličan ritam priče koja je unatoč tomu nije uspavanka. Bura je ovdje natočena u čaše – žuči, ljubavi, krivnje – čiji se sadržaj prelijeva iz jedne u drugu. Šteta je samo što se ponekad prelijeva i iz šupljega u prazno.
Prisutna i self-help literatura
Vatromet krivnje bio je plodno tlo za povremeno ubacivanje naivnih šrinkerskih replika (i Emilija će u jednoj sceni uzeti u ruke self-help literaturu s uličnog štanda) koje kao da su tu kako bi likove uklopile u određeni kontekst ili profil (mali psihoterapeut-amater koji čuči u mojim trapericama to bi nazvao tehnikom shrink to fit).
One su pomalo prenametljive, jer sve je to vidljivo i iz aviona. Tu posebno mislim na Jackovo predbacivanje kako Emilia mrzi Williama (a dječak najčešće i najžešće ranjava Emiliju onda kad zvuči kao njegova majka) ili svojevrsni klasik, da je odnos s njim zapravo odnos s njenim ocem. O drugim preslikama i projekcijama da ne govorimo.
Sve u svemu, u situacijama koje šamaraju aktere ove dirljive drame teško da ćete uživati, ali bi u filmu mogli. Naravno, ukoliko se slažete s činjenicom da se život ne sastoji samo od čuda nego i od klišeja, te prihvatite mogućnost da i bogatuni mogu imati ozbiljne obiteljske probleme, pa čak i patiti.
.jpg)
Ukratko, Emilia Greenleaf (uvjerljiva Natalie Portman) pravnica je harvarduša koja se netom udala za odvjetnika Jacka Wolfa (Scott Cohen), svog šefa, do jučer oženjenog muškarca i oca malodobnog djeteta (izbor pravničkog okruženja u kojem se odigravaju psiho-emocionalni sudari nije začudan s obzirom da je spisateljica Ayelet Waldman i sama nekoć plivala pravničkim vodama).
Jackova bivša žena i biološka majka njihovog osmogodišnjeg sinčića Carolyn Soule (Lisa Kudrow) nije nimalo prijateljski raspoložena prema akterima novih odnosa – podlo gura i nos i prste u brak Emilije i Jacka pri čemu bezočno iskorištava inteligentnog, osamljenog i starmalog sina Williama, mora sve imati pod kontrolom i ne libi se rasturačici brak(ov)a zasoliti rane gdje god i kad god može.
S obzirom da su Jack i Emilia izgubili djetešce staro svega tri dana – za što je, ne bez razloga, nemali teret krivnje na sebe preuzela upravo Emilia – Carolyn je osobito zlobna kad je u pitanju majčinstvo i odnos prema njezinom sinu Williamu kojem se Emilia uporno, ali bezuspješno nastoji približiti (već na svadbi najbolja će frendica novopečene gospođe Greenleaf-Wolf natuknuti da ako doista želi da ljubav zapečaćena brakom uspije, mora kad-tad pridobiti Williama).
Emilijin put u vlastiti bračni pakao popločen je, naravno, njezinim dobrim namjerama.
Servirani kompleksni odnosi
U filmu se na jednostavan način (neki bi rekli i površan, da ne spominjem još onu riječ na K) gledatelji(ca)ma serviraju (naizgled) kompleksni odnosi, puls kojih su neki od nas već vjerojatno opipali u stvarnom životu. U svjetlu odnosa jednostavno-kompleksno valja istaknuti detalj razgovora između Emilije i njezine majke po izlasku iz kina.
Emiliji se klišeizirani ljubić ne sviđa jer gadu iz filma žena na kraju sve oprosti dok joj majka misli upravo suprotno te koristi priliku da kćeri objavi kako ponovo petlja s njezinim ocem (čitaj: gadom koji je varao i napustio obitelj). I eto nam začas klišeja u vlastitom domu.
Flashbackovi kojima redatelj prodire u prošlost ne remete pretjerano melankoličan ritam priče koja je unatoč tomu nije uspavanka. Bura je ovdje natočena u čaše – žuči, ljubavi, krivnje – čiji se sadržaj prelijeva iz jedne u drugu. Šteta je samo što se ponekad prelijeva i iz šupljega u prazno.
Prisutna i self-help literatura
Vatromet krivnje bio je plodno tlo za povremeno ubacivanje naivnih šrinkerskih replika (i Emilija će u jednoj sceni uzeti u ruke self-help literaturu s uličnog štanda) koje kao da su tu kako bi likove uklopile u određeni kontekst ili profil (mali psihoterapeut-amater koji čuči u mojim trapericama to bi nazvao tehnikom shrink to fit).
One su pomalo prenametljive, jer sve je to vidljivo i iz aviona. Tu posebno mislim na Jackovo predbacivanje kako Emilia mrzi Williama (a dječak najčešće i najžešće ranjava Emiliju onda kad zvuči kao njegova majka) ili svojevrsni klasik, da je odnos s njim zapravo odnos s njenim ocem. O drugim preslikama i projekcijama da ne govorimo.
Sve u svemu, u situacijama koje šamaraju aktere ove dirljive drame teško da ćete uživati, ali bi u filmu mogli. Naravno, ukoliko se slažete s činjenicom da se život ne sastoji samo od čuda nego i od klišeja, te prihvatite mogućnost da i bogatuni mogu imati ozbiljne obiteljske probleme, pa čak i patiti.
You must be logged in to post a comment Login