Kuc kuc! Kuckam po slovcima tipkovnice svježe nalakiranih noktiju. Pastelna lila boja nešto mi ne šmeka, ali nemam vremena za zamjenu. Ne sada. Uspjela sam zarezati jedan nokat sa britvicom, a nekoliko dana poslije drugi nožem. Prvo sam mislila da je to samo po laku napuklo, ali danas sam se uvjerila u suprotno. Nadam se da će ostati ovako kako je i da se neće razvaliti do pola. Inače sam potpuni perfekcionist što se tiče noktiju pa me te sitnice smetaju. Preživjeti ću.
Na teveu je upravo hrvatska dramska serija i već druga scena koju vidim je potpuno histerična i postajem nervozna. Cijeli dan sam lagano "nafrizirana" što od PMS-a što od knjige i sutrašnjeg ispita. U trenutku sam se uspaničila i počela histerizirati kao da nikad nisam polagala ispite, a položila sam ih skoro trideset. Jednostavno, nekakav me pritisak prignječio i stvorio mi osjećaj nelagode. Sada ću se malo opustiti i skuhati si čaj. Odličan je, od đumbira i naranče. Možda ga naranča ipak malo preuzima, ali odgovara mi.
Još uvijek nisam istražila gdje mogu kupiti ušećereni đumbir, a svaki tjedan ga se sjetim. Ima vrlo zanimljiv i intenzivan okus, slatkasto ljut s mirisom limuna. Istovremeno grije i osvježava. Nisam probala ništa čudesnije. Egzotične arome, đumbir je podrijetlom iz jugozapadne Azije, gdje se koristi kao začin ili dodatak jelima te se preporuča protiv upala. Također potiče cirkulaciju, vrlo je dobar antioksidans i štiti imunološki sustav. Uzgaja se i na zapadu Afrike, na Karibima i u Australiji. Ima ga po cijelom svijetu. Englezi ga koriste za slastice kao što su gingerbread i ginger cookies, ali i za pivo ginger bear. U Francuskoj se koristi za liker Canton.
Ako još niste probali đumbir, svakako to učinite. Svečano obećajem sama sebi da ću se potruditi da ga nađem što prije. Ne mogu vjerovati da opet pišem i mislim o hrani, nakon 8 palačinki. Woah.
Tjedan poluradni, temperature po mojem guštu, jedino što manjka slobodnog vremena za ispijanje kave na suncu. Možda pokoji trač ili novost. Sinoć se digla bura da nas podsjeti da zima još nije otišla na spavanje. Izašla sam van u majici i nekom komadiću jakne povrh i dobro se naježila do doma. Plan je bio: lokalna birtija i jedno ili eventualno dva piva. Ishod je naravno bio drugačiji: tri piva i jedna rakija te odlazak doma nakon četiri sata. Baš mi je to trebalo da se ujutro ustanem žedna 'ko pas. Mama me skužila čim sam posegnula za Cedevitom koju pijem gotovo nikad. Ona uvijek kaže da smo pijanci sestra i ja. I tata naravno. Svi mi koji imamo toleranciju na alkohol višu od njezine smo pijanci. Pih. Baš sam danas razgledavala bar i diskutirala koje piće nam treba u kući. Ja sam mirna dok je tu gin. I Martini Bianco. To su moja pića.
Danas je Stanković koji ne priča na mobitel dok vozi (ali se javlja?) ugostio Ivanu Simić Bodrožić, autoricu knjige Hotel Zagorje za koju sam sigurna da mi je sljedeća knjiga u ruci. U jednom trenutku je bilo tako dirljivo, mama, sestra i ja smo u isto vrijeme zašutjele i piljile. Što je život? Wikica kaže da je život oblik postojanja živih bića. Šture definicije, no kaže da je život i filozofski pojam. Ne piše nigdje da je lijep. A je J.
Sad ću vam napisati jednu zgodu koje sam se sjetila neki dan. Bilo je ljeto i moj prijatelj Ivan bio je sam kod kuće. Roditelji su bili na godišnjem odmoru, što je uvijek bio raj za nas. Svaki dan smo visili kod njega, igrali društvene igre, slušali glazbu, cugali i uvijek se odlično provodili. On je uvijek radio, ali to ga nije sprječavalo da nam prepusti stan dok je na poslu. I tako je jednu večer dao ključeve nama curama i otišli smo k njemu. Sjećam se da je bilo izuzetno toplo, a on je imao kauč tapeciran nekom tkaninom koja grije i koja definitivno nije pravi izbor za izležavanje ljeti.
Tako smo si mi upalile teve, mjuzu, čavrljale smo i ubrzo je frendica rekla da ide doma jer joj se spava, a sestra i ja smo ostale pričekati Ivana s posla. Malo smo se raskomotile (skinule hlače, suknju ili ne znam što smo nosile) i zaspale. Kad smo se probudile, imale smo što vidjeti, a i Ivan. Nije nas očekivao u stanu te se pojavio s preslatkom djevojkom koju je upoznao te večeri. Zbunjeno smo se pogledali svi četvero. U isto vrijeme Ivan i ja smo počeli objašnjavati djevojci da smo nas dvije njegove susjede te da ćemo ih ostaviti na samo čim se obučemo. Naravno, sve šanse da ju makar samo poljubi pale su u vodu. Nas dvije smo hodajući do stana komentirale da tko zna što si djevojka sada misli. Sutradan smo se čuli sa Ivanom i vriskali smo svi od smijeha. To i danas rado prepričavamo. Nazvala sam ga neki dan mu osvježim pamćenje i on je na to rekao: "Daaaa kakav bed što nisam uspio zbariti tu mirisnu glatku micu*", nasmijali smo se do suza.
Evo drage moje, sve prolazi, ali lijepa sjećanja uvijek ostaju sačuvana u nama. To nam nitko ne može oduzeti. Sve se drugo može srušiti preko noći, ali ono nam uvijek ostaje i ispunjava nam život.
P.S.. Sanjala sam da gledam Alisu (valjda od sve te silne fame oko filma) i da sam ušla u film onaj tren kada sam si priljepila velike bijele naočale <3<3<3
*Ivanov naziv za lijepe djevojke.
Ginger
Na teveu je upravo hrvatska dramska serija i već druga scena koju vidim je potpuno histerična i postajem nervozna. Cijeli dan sam lagano "nafrizirana" što od PMS-a što od knjige i sutrašnjeg ispita. U trenutku sam se uspaničila i počela histerizirati kao da nikad nisam polagala ispite, a položila sam ih skoro trideset. Jednostavno, nekakav me pritisak prignječio i stvorio mi osjećaj nelagode. Sada ću se malo opustiti i skuhati si čaj. Odličan je, od đumbira i naranče. Možda ga naranča ipak malo preuzima, ali odgovara mi.
Još uvijek nisam istražila gdje mogu kupiti ušećereni đumbir, a svaki tjedan ga se sjetim. Ima vrlo zanimljiv i intenzivan okus, slatkasto ljut s mirisom limuna. Istovremeno grije i osvježava. Nisam probala ništa čudesnije. Egzotične arome, đumbir je podrijetlom iz jugozapadne Azije, gdje se koristi kao začin ili dodatak jelima te se preporuča protiv upala. Također potiče cirkulaciju, vrlo je dobar antioksidans i štiti imunološki sustav. Uzgaja se i na zapadu Afrike, na Karibima i u Australiji. Ima ga po cijelom svijetu. Englezi ga koriste za slastice kao što su gingerbread i ginger cookies, ali i za pivo ginger bear. U Francuskoj se koristi za liker Canton.
Ako još niste probali đumbir, svakako to učinite. Svečano obećajem sama sebi da ću se potruditi da ga nađem što prije. Ne mogu vjerovati da opet pišem i mislim o hrani, nakon 8 palačinki. Woah.
Tjedan poluradni, temperature po mojem guštu, jedino što manjka slobodnog vremena za ispijanje kave na suncu. Možda pokoji trač ili novost. Sinoć se digla bura da nas podsjeti da zima još nije otišla na spavanje. Izašla sam van u majici i nekom komadiću jakne povrh i dobro se naježila do doma. Plan je bio: lokalna birtija i jedno ili eventualno dva piva. Ishod je naravno bio drugačiji: tri piva i jedna rakija te odlazak doma nakon četiri sata. Baš mi je to trebalo da se ujutro ustanem žedna 'ko pas. Mama me skužila čim sam posegnula za Cedevitom koju pijem gotovo nikad. Ona uvijek kaže da smo pijanci sestra i ja. I tata naravno. Svi mi koji imamo toleranciju na alkohol višu od njezine smo pijanci. Pih. Baš sam danas razgledavala bar i diskutirala koje piće nam treba u kući. Ja sam mirna dok je tu gin. I Martini Bianco. To su moja pića.
Danas je Stanković koji ne priča na mobitel dok vozi (ali se javlja?) ugostio Ivanu Simić Bodrožić, autoricu knjige Hotel Zagorje za koju sam sigurna da mi je sljedeća knjiga u ruci. U jednom trenutku je bilo tako dirljivo, mama, sestra i ja smo u isto vrijeme zašutjele i piljile. Što je život? Wikica kaže da je život oblik postojanja živih bića. Šture definicije, no kaže da je život i filozofski pojam. Ne piše nigdje da je lijep. A je J.
Sad ću vam napisati jednu zgodu koje sam se sjetila neki dan. Bilo je ljeto i moj prijatelj Ivan bio je sam kod kuće. Roditelji su bili na godišnjem odmoru, što je uvijek bio raj za nas. Svaki dan smo visili kod njega, igrali društvene igre, slušali glazbu, cugali i uvijek se odlično provodili. On je uvijek radio, ali to ga nije sprječavalo da nam prepusti stan dok je na poslu. I tako je jednu večer dao ključeve nama curama i otišli smo k njemu. Sjećam se da je bilo izuzetno toplo, a on je imao kauč tapeciran nekom tkaninom koja grije i koja definitivno nije pravi izbor za izležavanje ljeti.
Tako smo si mi upalile teve, mjuzu, čavrljale smo i ubrzo je frendica rekla da ide doma jer joj se spava, a sestra i ja smo ostale pričekati Ivana s posla. Malo smo se raskomotile (skinule hlače, suknju ili ne znam što smo nosile) i zaspale. Kad smo se probudile, imale smo što vidjeti, a i Ivan. Nije nas očekivao u stanu te se pojavio s preslatkom djevojkom koju je upoznao te večeri. Zbunjeno smo se pogledali svi četvero. U isto vrijeme Ivan i ja smo počeli objašnjavati djevojci da smo nas dvije njegove susjede te da ćemo ih ostaviti na samo čim se obučemo. Naravno, sve šanse da ju makar samo poljubi pale su u vodu. Nas dvije smo hodajući do stana komentirale da tko zna što si djevojka sada misli. Sutradan smo se čuli sa Ivanom i vriskali smo svi od smijeha. To i danas rado prepričavamo. Nazvala sam ga neki dan mu osvježim pamćenje i on je na to rekao: "Daaaa kakav bed što nisam uspio zbariti tu mirisnu glatku micu*", nasmijali smo se do suza.
Evo drage moje, sve prolazi, ali lijepa sjećanja uvijek ostaju sačuvana u nama. To nam nitko ne može oduzeti. Sve se drugo može srušiti preko noći, ali ono nam uvijek ostaje i ispunjava nam život.
P.S.. Sanjala sam da gledam Alisu (valjda od sve te silne fame oko filma) i da sam ušla u film onaj tren kada sam si priljepila velike bijele naočale <3<3<3
*Ivanov naziv za lijepe djevojke.
Ginger
You must be logged in to post a comment Login