"Kloroform je donio dosta zla. Omogućio je svakoj budali da postane kirurg", dosta davno je poentirao slavni Škot George Bernard Shaw u jednoj od svojih drama, mislim da se zvala "Doktorova dilema". Paralela bi se mogla povući i sa Internetom – otkad je weba svaka si šuša može utvarati da je novinar – ova tvrdnja poprilično uključuje i piskaralo čiju njušku vidite na slici (ne na onoj gore, nego na ovoj u sredini teksta¨!). Općenito, lakše je pisati u medijima, i tiskanim i na webu, na ovim prostorima nego u normalnim, sređenim i visokokulturnim zemljama. Kako je rekao jedan mlađi hiperinteligentan frend, koji je čitao Wittgensteina još dok smo mi gledali samo Zekoslava Mrkvu i Pticu trkačicu, "lako je biti novinar na Balkanu gdje je svako malo nekakav rat ili velika kriza, daj ti budi novinar u Danskoj gdje je zadnja velika vijest bila 1986. kad je mlijeko poskupilo za 0,5 posto"! Opaska kojoj se nema što dodati, da čovjek ostane bez daha!
Novinari su i prije interno znali šaliti se na svoj način da su po habitusu univerzalni neznalice a u zadnjih deset godina, što nije ni čudo, podijelili su se u kaste – na "prave" koji rade važne stvari u pravim novinama i na "krive" koji nešto lupetaju po portalima. S druge strane, stvari se sada mijenjaju u korist Interneta. Bit će tu još različitih preokreta, ne bojim se ja za to. Prije, sedamdesetih, osamdesetih, znalo se – ne govorim o političkoj podobnosti! – tko može javno objavljivati i koja je količina progutanih knjiga i akumuliranih informacija uz vrsnu moć logičkog zaključivanja potrebna da bi netko mogao postati žurnalistom.
Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji broj Starta iz tog vremena i pogledati popis urednika i suradnika; skoro da nema nikoga tko i dalje, pod uvjetom da je još živ, nije "faca". Svi i dalje drmaju na ovaj ili onaj način u Hrvatskoj ili su na neki drugi način "uspjeli". Jedna mlada novinarka s kraja sedamdesetih i s početka osamdesetih postala je kasnije svjetski priznata književnica, debeli je kroz različite projekte praktički kreirao našu medijsku scenu poslije 1990., drugi je postao predsjednik uprave jednog od najčitanijih dnevnih listova u Hrvatskoj, treći, fotograf, napravio je karijeru preko velike bare; fotkao je sve, od Jodie Foster do Brigitte Bardot i Mickeyja Mousea. Neki su od vanjskopolitičkih dopisnika koji izvješćuju s prve linije bojišnice u iračko-iranskom ratu postali vrlo ugledni diplomati, umjetnik koji je ilustrirao naslovnice zagrebačkih tiskovina pokorio je svojim opusom Ameriku. Mogao bih takvih primjera navesti pedesetak. Ako želite, i budem.
Genijalni Ive Mihovilović, na primjer, pisao je skoro svakodnevno komentare o političkoj situaciji u svijetu tako detaljno i argumentirano kao da juri s jednog avionskog leta na drugi a nije mrdnuo iz Zagreba od 1945. do smrti. Majstor! Poznat je i slučaj jednog našeg kolumnista, i dalje vrlo aktivnog i čitanog, koji je, svojevremeno, mrtav-pijan, ležeći na stolu u redakciji, izdiktirao daktilografkinji tekst od tri kartice bez ijednog tipfelera ili zareza na krivom mjestu. A bio je u delirium tremensu.
Ljudi su jednostavno znali svoj posao i točka. Danas, sve se uglavnom svodi na prepisivačinu jednih od drugih i prevođenje sa stranih portala. Još samo malo nedostaje pa će s potpunim pravom novinarske poslove moći preuzeti profesori engleskog, francuskog, talijanskog; ionako se više isplati raditi na nekom portalu nego predavati u školi!
Današnji "novinari" imaju Wikipediju i svu ostalu virtualnu pomoć ovog svijeta, pa opet često čitamo o američkom piscu Toniju Morrisonu (u pitanju je nobelovka, dakle žena!) ili čujemo, onako, sa strane, da neki urednik na televiziji pita svog podčinjenog "Kaže li se Irak ili Iran?"… takvih bureka ima bezbroj. Za razliku od prije spomenutih starih lavova, popriličan broj današnje mlađarije koja danas radi na news portalima, a tu i sebe ubrajam iako sam već starejši, po mojoj skromnoj procjeni najkasnije za dva desetljeća preživljavat će skupljanjem praznih boca. Ako ne bude tako, TU (pokazujem na isto mjesto na glavi na kojem si je Van Gogh napravio rupu!) me režite! A još su često i bahati: znam za jednog uvaženog kolegu, jednog od posljednjih nezavisnih novinara u nas koji ima i muda i klikere, kojem je došla dvostruko mlađa kolegica, navodno opako neuka i općenito padačica s Marsa, te onako, s visine, dobacila: "Znaš, ovaj zadnji tekst nije ti baš nešto!". Pa dokle smo mi došli!
Plus, kao da nije dovoljno što je nepismenost i opća neinformiranost epidemijski zavladala domaćom medijskom scenom, dotuklo nas je i sveprisutno žutilo. Na svaki tekst o nekom našem poznatom znanstveniku koji se dokazao u bijelome svijetu dolazi tisuću napisa o nekoj našoj pjevačici koja je napumpala ciceke ili čube, o ispadima pripadnika zlatne mladeži, veličaju se lopine i dave nas sličnim glupostima.
Poznat je i slučaj jednog našeg portala novijeg datuma proizvodnje koji je imao obijesnu uređivačku politiku: novinari su plaćani po broju klikova na njihov tekst. Tako su oni koji su pisali o Severini, Vlatki Pokos ili cajkama zarađivali dvostruko ili trostruko više od onih koji su istraživali zašto je u nekom novozagrebačkom kvartu pukla vodovodna cijev ili odradili intervju s nekim trećerazrednim političarem. Srećom, ta je "uređivačka politika" nekako prodrla u javnost pa se s time, valjda!, prestalo.
Da se ne lažemo, nisam ni ja neko cvijeće. Dok sam radio u "pravim" novinama trudio sam se kao rudar-udarnik i radio na sebi a kad sam se prebacio na web olabavio sam i povremeno se hohštaplirao do mile volje. Priznajem, napisao sam nekoliko filmskih kritika na neviđeno! Iz određenih principa nije mi se dalo gledati "Iznoguda", "Slonkovu avanturu" ili neki trećerazredni američki akcić, pa sam uz pomoć bujne mašte i kompiliranja nekolicine američkih kritičara sastavio recenziju na brzinu! Začudo, najviše sam pohvala dobio baš za te tekstove. Ne, nisam se cerekao u sebi kao mali prasac!
Često se kaže – kakvo društvo, takvi mediji. Ne! Kakvi su nam mediji, takvo nam je društvo.
Nije bez razloga Johnny još prije četvrt stoljeća proročanski kukao:
" …kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi u novinama neki frajer glasno trubi zaboga recite narodu da se javnost buni…"
Pa nije ni čudo da čovjek već dva desetljeća ne mrda iz Utrechta!
Novinari su i prije interno znali šaliti se na svoj način da su po habitusu univerzalni neznalice a u zadnjih deset godina, što nije ni čudo, podijelili su se u kaste – na "prave" koji rade važne stvari u pravim novinama i na "krive" koji nešto lupetaju po portalima. S druge strane, stvari se sada mijenjaju u korist Interneta. Bit će tu još različitih preokreta, ne bojim se ja za to. Prije, sedamdesetih, osamdesetih, znalo se – ne govorim o političkoj podobnosti! – tko može javno objavljivati i koja je količina progutanih knjiga i akumuliranih informacija uz vrsnu moć logičkog zaključivanja potrebna da bi netko mogao postati žurnalistom. Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji broj Starta iz tog vremena i pogledati popis urednika i suradnika; skoro da nema nikoga tko i dalje, pod uvjetom da je još živ, nije "faca". Svi i dalje drmaju na ovaj ili onaj način u Hrvatskoj ili su na neki drugi način "uspjeli". Jedna mlada novinarka s kraja sedamdesetih i s početka osamdesetih postala je kasnije svjetski priznata književnica, debeli je kroz različite projekte praktički kreirao našu medijsku scenu poslije 1990., drugi je postao predsjednik uprave jednog od najčitanijih dnevnih listova u Hrvatskoj, treći, fotograf, napravio je karijeru preko velike bare; fotkao je sve, od Jodie Foster do Brigitte Bardot i Mickeyja Mousea. Neki su od vanjskopolitičkih dopisnika koji izvješćuju s prve linije bojišnice u iračko-iranskom ratu postali vrlo ugledni diplomati, umjetnik koji je ilustrirao naslovnice zagrebačkih tiskovina pokorio je svojim opusom Ameriku. Mogao bih takvih primjera navesti pedesetak. Ako želite, i budem.
Genijalni Ive Mihovilović, na primjer, pisao je skoro svakodnevno komentare o političkoj situaciji u svijetu tako detaljno i argumentirano kao da juri s jednog avionskog leta na drugi a nije mrdnuo iz Zagreba od 1945. do smrti. Majstor! Poznat je i slučaj jednog našeg kolumnista, i dalje vrlo aktivnog i čitanog, koji je, svojevremeno, mrtav-pijan, ležeći na stolu u redakciji, izdiktirao daktilografkinji tekst od tri kartice bez ijednog tipfelera ili zareza na krivom mjestu. A bio je u delirium tremensu.
Ljudi su jednostavno znali svoj posao i točka. Danas, sve se uglavnom svodi na prepisivačinu jednih od drugih i prevođenje sa stranih portala. Još samo malo nedostaje pa će s potpunim pravom novinarske poslove moći preuzeti profesori engleskog, francuskog, talijanskog; ionako se više isplati raditi na nekom portalu nego predavati u školi!
Današnji "novinari" imaju Wikipediju i svu ostalu virtualnu pomoć ovog svijeta, pa opet često čitamo o američkom piscu Toniju Morrisonu (u pitanju je nobelovka, dakle žena!) ili čujemo, onako, sa strane, da neki urednik na televiziji pita svog podčinjenog "Kaže li se Irak ili Iran?"… takvih bureka ima bezbroj. Za razliku od prije spomenutih starih lavova, popriličan broj današnje mlađarije koja danas radi na news portalima, a tu i sebe ubrajam iako sam već starejši, po mojoj skromnoj procjeni najkasnije za dva desetljeća preživljavat će skupljanjem praznih boca. Ako ne bude tako, TU (pokazujem na isto mjesto na glavi na kojem si je Van Gogh napravio rupu!) me režite! A još su često i bahati: znam za jednog uvaženog kolegu, jednog od posljednjih nezavisnih novinara u nas koji ima i muda i klikere, kojem je došla dvostruko mlađa kolegica, navodno opako neuka i općenito padačica s Marsa, te onako, s visine, dobacila: "Znaš, ovaj zadnji tekst nije ti baš nešto!". Pa dokle smo mi došli!
Plus, kao da nije dovoljno što je nepismenost i opća neinformiranost epidemijski zavladala domaćom medijskom scenom, dotuklo nas je i sveprisutno žutilo. Na svaki tekst o nekom našem poznatom znanstveniku koji se dokazao u bijelome svijetu dolazi tisuću napisa o nekoj našoj pjevačici koja je napumpala ciceke ili čube, o ispadima pripadnika zlatne mladeži, veličaju se lopine i dave nas sličnim glupostima.
Poznat je i slučaj jednog našeg portala novijeg datuma proizvodnje koji je imao obijesnu uređivačku politiku: novinari su plaćani po broju klikova na njihov tekst. Tako su oni koji su pisali o Severini, Vlatki Pokos ili cajkama zarađivali dvostruko ili trostruko više od onih koji su istraživali zašto je u nekom novozagrebačkom kvartu pukla vodovodna cijev ili odradili intervju s nekim trećerazrednim političarem. Srećom, ta je "uređivačka politika" nekako prodrla u javnost pa se s time, valjda!, prestalo.
Da se ne lažemo, nisam ni ja neko cvijeće. Dok sam radio u "pravim" novinama trudio sam se kao rudar-udarnik i radio na sebi a kad sam se prebacio na web olabavio sam i povremeno se hohštaplirao do mile volje. Priznajem, napisao sam nekoliko filmskih kritika na neviđeno! Iz određenih principa nije mi se dalo gledati "Iznoguda", "Slonkovu avanturu" ili neki trećerazredni američki akcić, pa sam uz pomoć bujne mašte i kompiliranja nekolicine američkih kritičara sastavio recenziju na brzinu! Začudo, najviše sam pohvala dobio baš za te tekstove. Ne, nisam se cerekao u sebi kao mali prasac!
Često se kaže – kakvo društvo, takvi mediji. Ne! Kakvi su nam mediji, takvo nam je društvo.
Nije bez razloga Johnny još prije četvrt stoljeća proročanski kukao:
" …kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi u novinama neki frajer glasno trubi zaboga recite narodu da se javnost buni…"
Pa nije ni čudo da čovjek već dva desetljeća ne mrda iz Utrechta!
You must be logged in to post a comment Login