Kad sam bila mala, a to je bilo jako, jako davno, najviše sam voljela spavati kod bake. Tad sam mogla što sam htjela. Baba bi ispunjavala sve moje želje, a ja sam glumila da je “čuvam” dok je dida radio po Berlinu. Bili su to divni, topli dani. Uvijek se sjećam topline babine kuće, mirisa prve jutarnje kave i kako bih se privijala uz babu usred zime, a zime su, nekada, doista i bile hladne i pune snijega.
Gotovo trideset godina sam u Zagrebu u stanovima koji su većinom imali grijanje i toplu vodu na Toplanu. I uvijek me ta toplina podsjeća na babu, koliko god vam to bilo smiješno. Vjerujem da se i neki od vas toga sjećaju, ali rijetko kad su se sve sobe grijale i odlazak na spavanac ili na wc je znao biti herojski pothvat. Nekad sam mislila i da će se mlaz, dok piškim, smrznuti. Život vezan za Toplanu i toplinu koju mi je omogućila u svakom kutku stana i u bilo koje doba – neprocjenjivo!
Topla Toplana
Pokušavajući izbjeći najavljene radove po Zagrebu, već godinama u to vrijeme pobjegnem iz grada i odradim gotovo tri tjedna nečega što nazivam godišnjim odmorom, iako zapravo radim tek nešto smanjenim intenzitetom. No ove godine nisam imala sreće.
Ove godine uspjela sam ukrasti tek tjedan dana izbivanja iz grada, pa me povratak u stvarnost čeka vrlo brzo.
No, vratimo se temi. Svaki pokušaj održavanja osobne higijene postaje mali pothvat prepun lonaca i grijanja vode, mokrih pločica i nespretnog klizanja. Stvarno se pitam koliko su ljudi vonjali u srednjem vijeku. Kako je uopće izgledao svakodnevni život prije vodovoda, bojlera i centralnog grijanja? Kako je izgledalo njihovo kupanje, ako nisu bili neka grofica na dvoru?
Sve mi je problem. Pa čak i čišćenje stana.
I ne pravim neku nepotrebnu dramu, ako ćete htjeti nešto tako reći, ali ne da mi se tuširati po tuđim kućama. I zanima me kako je četveročlanoj obitelji dok se spremaju na posao, vrtić ili u školu. Možete li uopće zamisliti koliko tisuća ljudi je u istom, ako ne i gorem, problemu od mene?
HEP-Toplinarstvo d.o.o. u centralnom toplinskom sustavu grada Zagreba upravlja vrelovodnom distribucijskom mrežom ukupne duljine 227,3 km na koju je spojeno više od 100.000 krajnjih kupaca. Više od polovice postojeće vrelovodne mreže u Zagrebu je izgrađeno u razdoblju između 1962. i 1995.
U cijeloj priči možda me najviše smeta činjenica da smo se na takve stvari gotovo navikli. (Mislim da je ovo peta godine obnavljanja.) Kao da je sasvim normalno da desetci tisuća ljudi usred europske metropole mjesecima ostanu bez osnovnog komfora koji doista uzimamo zdravo za gotovo. Prihvatimo objašnjenje, slegnemo ramenima i nastavimo kuhati vodu u loncima.
Jedna smjena
Problem nije u tome što se obnova provodi. Problem je što građani već petu godinu zaredom ljeto provode uz lonce vrele vode i improvizirana kupanja, dok radove na terenu najčešće gledaju u jednoj smjeni. Ako već plaćamo cijenu desetljeća zanemarivanja infrastrukture, legitimno je pitati može li se taj posao organizirati brže i učinkovitije. Nije pitanje treba li mijenjati vrelovod. Treba. Pitanje je mora li obnova jednog od najvažnijih gradskih sustava trajati toliko dugo da je privremeno stanje postalo gotovo trajno.
Ali, tako se kod nas rješava gotovo sve. Mostovi, podvožnjaci, nadvožnjaci, ceste. Uvijek ista koreografija: jedan radi, nekoliko ih promatra, a građani mjesecima zaobilaze gradilište i slušaju kako treba imati strpljenja. Strpljenja nam, čini se, nikad nije nedostajalo. Nedostajalo je samo malo više reda, rada i discipline.