Prvi tjedan kolovoza proveo sam u glavnom gradu Kurda, na jugoistočnoj Turskoj – Diyarbakiru. Moj domaćin Guru je veterinar pa sam s njim išao na teren. Već kad smo došli na drugu farmu pale su zavjese – tj. žene su skinule veo. Guru mi je objasnio kako kod njih još postoji velika razlika između žena i muškaraca, a veo se nosi iz religijskih i tradicionalnih razloga.
Glazba povezuje ljude pa sam tako dok sam pjevušio ulicama Diyarbakira upoznao Onura i Fatiha. Odveli su me u birtiju Ucube, gdje smo se družili ostatak mog posjeta Diyabakiru. Osnovali smo i grupu imena Hercai Dusler.
Nakon lijepog druženja morao sam po vizu za Iran u Erzurum, i to bez Sulkyja. Čim sam započeo autostopiranje, stala su mi dva dečka i nagovorila me na put u Elazig, što je 300 km od moje destinacije. Bilo je vrijeme Ramadana i moji novi prijatelji morali su čekati zalazak sunca kako bi jeli. Shvatio sam i to da svi Turci imaju ožiljak na leđima kao posljedicu cijepljenja protiv tetanusa. Tako sam našao svoj novi hobi – pitam za ožiljak i započinjem razgovor.
Gostoprimstvo Turaka i Kurda nikad ne prestaje. Također mi je drago vidjeti kako su se stvari među njima malo promijenile nakon 1990. godine. Kurdi trenutačno vjeruju kako je moguće zadržati vlastitu kulturu i običaje unutar granica Turske. Ipak, mira još nema. Ono što me uplašilo jest mišljenje pametnih klinaca koje sam upoznao u Erzurumu. Objasnili su mi kako ne vole Kurde jer zbog njih ne mogu hodati vlastitim ulicama, a oni svojima mogu. Još postoji velika razlika između Mi i Oni.
Kako bih procesuirao svu zabavu i ozbiljne teme koje su mi se vrzmale po glavi, počastio sam se solo planinarenjem u planine Kasjkar. Napunio sam baterije planinskom rijekom i tišinom veličine.
Slobodna zemlja
Planina Ararat mi je mahala dok sam izlazio iz Turske. Taj 5600 metara visok vulkan se vidi iz Irana, a legenda kaže kako je tu zaglavila Noina arka tijekom velike poplave. Sulky je bez problema prešao u Iran uz službenike na granici koji su više poduzetnici nego granični službenici. Oni imaju svoju listu plaćanja, a ja im nisam dao ni eura. Nakon natezanja ipak su me pustili zbog mog snažnog duha i smiješnog auta. Sulky me spasio.
Prvu noć odlučio sam prespavati u parku. Ipak, ubrzo su me probudila dva policajca i rekla mi kako park nije sigurno mjesto za spavanje. Nakon nekog vremena ipak su me ostavili da spavam u sanjivoj opasnosti.
Sljedeći dan vozio sam u Tabriz – jedan od većih gradova u Iranu. Put je bio neobičan. Spustili su se gusti oblaci, vjetar je zapuhao i temperatura se dramatično spustila – bilo je to olakšanje nakon turske vrućine. U Tabrizu sam upoznao dečka imenom Ayna, a on me gostoljubivo pozvao k sebi. U šest sati ujutro išli smo na yogu, poslije smo fotografirali ljude kako spavaju u džamiji, a nakon toga se gubili po ulicama bazara. Nakon zabave krenuo sam do Teherana. Sulky i ja smo putovali kroz nepregledna polja između dva planinska lanca te sam napokon shvatio zašto je tuda prolazio davni Put svile.
Dolazak u Teheran za mene i Sulkyja značio je pola puta. Odsjeo sam kod prijatelja Mehdija, kojeg sam upoznao u Amsterdamu. Kad bi Mehdi otišao na posao, pokušavao sam se s njegovom majkom sporazumjeti s deset riječi koje jedno i drugo razumijemo. Zanimljivo iskustvo!
Ostatak dana istražujem socijalne čari grada igrajući nogomet s novim prijateljem Soheilom, slušajući rock-band, posjećujući umjetničke izložbe i plešući na zanimljivim after partyjima. Ipak, moram reći kako Teheran nije ugodan za život – smog, loše vibracije i politika uvijek su negdje u zraku.
Glazba povezuje ljude pa sam tako dok sam pjevušio ulicama Diyarbakira upoznao Onura i Fatiha. Odveli su me u birtiju Ucube, gdje smo se družili ostatak mog posjeta Diyabakiru. Osnovali smo i grupu imena Hercai Dusler.
Nakon lijepog druženja morao sam po vizu za Iran u Erzurum, i to bez Sulkyja. Čim sam započeo autostopiranje, stala su mi dva dečka i nagovorila me na put u Elazig, što je 300 km od moje destinacije. Bilo je vrijeme Ramadana i moji novi prijatelji morali su čekati zalazak sunca kako bi jeli. Shvatio sam i to da svi Turci imaju ožiljak na leđima kao posljedicu cijepljenja protiv tetanusa. Tako sam našao svoj novi hobi – pitam za ožiljak i započinjem razgovor.
Gostoprimstvo Turaka i Kurda nikad ne prestaje. Također mi je drago vidjeti kako su se stvari među njima malo promijenile nakon 1990. godine. Kurdi trenutačno vjeruju kako je moguće zadržati vlastitu kulturu i običaje unutar granica Turske. Ipak, mira još nema. Ono što me uplašilo jest mišljenje pametnih klinaca koje sam upoznao u Erzurumu. Objasnili su mi kako ne vole Kurde jer zbog njih ne mogu hodati vlastitim ulicama, a oni svojima mogu. Još postoji velika razlika između Mi i Oni.
Kako bih procesuirao svu zabavu i ozbiljne teme koje su mi se vrzmale po glavi, počastio sam se solo planinarenjem u planine Kasjkar. Napunio sam baterije planinskom rijekom i tišinom veličine.
Slobodna zemlja
Planina Ararat mi je mahala dok sam izlazio iz Turske. Taj 5600 metara visok vulkan se vidi iz Irana, a legenda kaže kako je tu zaglavila Noina arka tijekom velike poplave. Sulky je bez problema prešao u Iran uz službenike na granici koji su više poduzetnici nego granični službenici. Oni imaju svoju listu plaćanja, a ja im nisam dao ni eura. Nakon natezanja ipak su me pustili zbog mog snažnog duha i smiješnog auta. Sulky me spasio.
Prvu noć odlučio sam prespavati u parku. Ipak, ubrzo su me probudila dva policajca i rekla mi kako park nije sigurno mjesto za spavanje. Nakon nekog vremena ipak su me ostavili da spavam u sanjivoj opasnosti.
Sljedeći dan vozio sam u Tabriz – jedan od većih gradova u Iranu. Put je bio neobičan. Spustili su se gusti oblaci, vjetar je zapuhao i temperatura se dramatično spustila – bilo je to olakšanje nakon turske vrućine. U Tabrizu sam upoznao dečka imenom Ayna, a on me gostoljubivo pozvao k sebi. U šest sati ujutro išli smo na yogu, poslije smo fotografirali ljude kako spavaju u džamiji, a nakon toga se gubili po ulicama bazara. Nakon zabave krenuo sam do Teherana. Sulky i ja smo putovali kroz nepregledna polja između dva planinska lanca te sam napokon shvatio zašto je tuda prolazio davni Put svile.
Dolazak u Teheran za mene i Sulkyja značio je pola puta. Odsjeo sam kod prijatelja Mehdija, kojeg sam upoznao u Amsterdamu. Kad bi Mehdi otišao na posao, pokušavao sam se s njegovom majkom sporazumjeti s deset riječi koje jedno i drugo razumijemo. Zanimljivo iskustvo!
Ostatak dana istražujem socijalne čari grada igrajući nogomet s novim prijateljem Soheilom, slušajući rock-band, posjećujući umjetničke izložbe i plešući na zanimljivim after partyjima. Ipak, moram reći kako Teheran nije ugodan za život – smog, loše vibracije i politika uvijek su negdje u zraku.
You must be logged in to post a comment Login