Imam još svega par prijateljica koje su u braku. Ta manjina koja postoji uglavnom su sve vrlo, ili barem često, nesretne i frustrirane svojim muževima, odnosom, brakom, u biti, rekla bih – najviše sobom!
Njihovi muževi uglavnom ne zadovoljavaju njihova očekivanja. Znam, ne treba ništa očekivati kažu neki stari mudraci, ali ako si s nekim u nekom odnosu, pogotovo ako si u braku, onda valjda imaš neka očekivanja.
Neka barem mala očekivanja, i ti od njega kao i on od tebe. Mislim da je to čisto normalno… Često slušam njihove priče i nenadjebiv optimizam koji zrači iz čarobne rečenice: “ on će se promijeniti”!!!
On će se promijeniti…
Gotovo svaki put kad čujem tu famoznu rečenicu ugrizem se za jezik, okrenem očima samo da ne krenem s lavinom svojih komentara i objašnjenja.
Kroz život sam naučila kak ljudima nema potrebe puno objašnjavati, razlagati i dokazivati pojedine stvari jer – ili te ne čuju, ili te ne žele čuti, pa ti onda dođe na isto. Dakle, čemu gubiti svoju dragocjenu energiju na nešto što nema smisla i na nešto što neće niti malo uroditi plodom.
I razumjela bih ja tu njihovu izjavu, pa čak i opravdavala da su to neke mlade i nezrele osobe, da su to žene koje su vezi ili braku tek koju godinicu. Tada bih stvarno shvatila pa i našla opravdanje za njih. No, kad si u braku 5, 10 ili više godina onda se malo zapitam za intelekt pojedinih persona koje me okružuju.
Ok, treba biti pozitivan i treba vjerovati u bolje, treba vjerovati u bolje sutra, treba vjerovati u sebe… Ali optimizam po pitanju mijenjanja drugih ljudi, osobno mi ne drži vodu, pogotovo ako je potrebno mijenjati tuđi karakter.
Upravo smo takvi kakvi jesmo. Po rođenju su nam dodijeljene karakterne osobine, genetika je učinila svoje, odgoj je učinio svoje, odrastanje, sazrijevanje, okolina… Sve je to polako utjecalo na nas, na nekog, sve nas je to oformilo kao čovjeka sa svojim osobinama. I što smo stariji to se više vraćamo sebi, izvornom i pravom sebi u punom svjetlu i sjaju. I onda čujem tu rečenicu o promjenama i vulkan u meni polako proradi….
Mijenjam se?
Možemo mijenjati sebe, što je čak i preporučljivo i dobro. Raditi na sebi, mijenjati se svaki dan polako. Kako mijenjamo sebe tako se svijet oko nas polako počinje mijenjati jer se ugađamo na jednu sasvim novu frekvenciju, ali tu je do nas samih, mi to želimo. Besmisleno je tražiti od partnera da se mijenja iz korijena, ako to ne želi, ako ne zna, ako ne smatra da treba..
Postoje stvari koje se mogu i moraju tolerirati, postoji kompromis u odnosu, ali tražiti od nekog da se mijenja iz korijena, da mijenja svoje životne stavove, da mijenja opredjeljenja, da mijenja svoje svjetonazore, e pa to je čista iluzija i gubljenje vremena. Pogotovo ako je taj netko upravo godinama živio tako i jednostavno drugačije ne zna ili još bolje – ne želi znati..
I onda se ja pitam čemu sebe zavaravati?
Zašto gubiti vrijeme?
Čemu gubiti svoje živce na višesatna objašnjavanja koja najčešće rezultiraju minimalnim promjenama, a onda nakon vrlo kratkog vremena sve se opet vrati na stari put?
Čemu uopće vjerovati da će se netko promijeniti?
Ne, neće se promijeniti jer svi smo upravo takvi kakvi jesmo i za svakog od nas postoji netko na ovom svijetu koji će nas voljeti upravo ovakve nesavršene i pomalo otkačene, i bez potrebe da nas mijenja ili da mi mijenjamo nekog.
Radi nikog se ne treba mijenjati, to je možda sebično, ali je i jedino ispravno i dokazano da je tako. Kako se kaže: svaki lonac – nađe poklopac.
Onaj koji se i samo pokušao mijenjati radi onog drugog kao da bi njemu udovoljio, prije ili kasnije poludi jer ne može živjeti kao netko koji to nije, jednostavno eksplodira kao express lonac i onda to krene, naravno, i sa svim zaostacima i s kamatama radi potiskivanja samog sebe u sebi, to je čisto prirodno.
Ne možeš živjeti kao netko tko nisi jer duša pati, a u jednom to dođe na naplatu u bilo kojem obliku, ali dođe, kao bolest ili slično… I naravno, ne treba se zavaravati da se ljudi koji nas okružuju mijenjaju, možemo se samo mi promijeniti u odnosu prema njima i prihvatiti ih upravo takve kakvi jesu, bezuvjetno ih prihvatiti, svaki i mali pokušaj mijenjanja nekog je za mene čisti Sizifov posao a život ti prođe tik – tak, i ne okreneš se, a već si star i smežuran.
I čemu onda?
Potrošiti ovaj jedan i vrijedan život koji nam je dan na dar na nezadovoljstvo, na frustracije, na gubljenje živaca oko mijenjanja našeg partnera, na vjerovanje da će se on/ona ipak jednom promijeniti i postati upravo ono što mi želimo i očekujemo?
Ne, neće postati ono što mi želimo, nikada to neće postati…
Možda je sve ovo malo grubo i brutalno, da je, jer ja i ne znam drugačije, ali je istinito i sasvim realno a istina ponekad baš i zna zaboljeti…
[box style=”0″]
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
[/box]
