Dragi ljudi,
Jesam li ja jedina kojoj nedostaje karantena? Jesam li jedina koja misli da ovaj normalan” način života nema smisla?
Ništa mi nije trebalo, ni novi outfit, ni frizer, ni izlasci, ni sastanci. Ništa! Više od dva mjeseca sam zbog potresa izvan vlastitog životnog prostora i bez svojih stvari, a imam sve. Imam i više nego prije. Cijenim i zahvalna sam još i više za svaki trenutak. Imati vremena za sebe i bližnje veliki je dar! Mir i tišina. Pjesma prirode!
Normalna buka
Sad mi je tek jasno koliku buku stvara ovaj normalan način života. I što je to tako normalno čemu smo se trebali vratiti?
Ispijanju kava u kafićima? Novom ljetnom uzorku koji je u trendu? Tenisicama ili sandalama? Gužvama u prometu i stresu? Ili trčanju za novcem i statusom kako bi plaćali račune i kredite za stvari koje ne trebamo i kojima stvaramo dodatno zagađenje ovog predivnog planeta? Da, znam! Nisam naivna, to je način života. Jasno mi je da ako ne sudjeluješ, ne možeš živjeti!
Ali nije li vrijeme da odgovorimo na pitanje koje se postavlja već jako dugo. Zašto ovako živimo? Zašto većina preživljava umjesto da živi?
Moguće je!
Je li zato što mislimo da ne može drugačije? Pokazalo se da to nije istina kada su uvedene ove mjere. Možemo promijeniti obrasce ponašanja. Nije lako ali je moguće. Svatko od nas promijenio je način života vrlo brzo. Prilagodili smo se i našli nove vrijednosti. Dakle, moguće je!
Čekamo li onda nekoga tko će voditi i reći: Dosta je ovog nehumanog načina života! Jer kad bi ja znala da će svi drugi, onda bih i ja. Neću se valjda sama izlagati, mogla bih nastradati ili još gore, osramotiti se! Što će ljudi reći, što ako me ismiju?
Ali to je siguran način da nitko nikad ništa ne napravi. I to već živimo! Trpimo i šutimo, brinemo se za svoj život i svoje bližnje i koristimo to kao izgovor. Ma meni je još i dobro, a uvijek može biti gore! I na tome sve ostaje. Nezadovoljstvo tinja, nepravda je sve prisutnija i čekamo. A vrijeme prolazi i sve je teže.
Dosta?
Zar zaista želimo da nam djeca žive na ovako nehuman način? Jer to je opravdanje mnogih, moram zbog djece. Osobno nemam djecu ali imam nećake i djecu svojih prijatelja koje volim i želim im bolji svijet. I znamo da je ovaj način života neodrživ zbog mnogih stvari ali zbog ekologije i ekonomije zasigurno. Što se treba dogoditi kako bi vidjeli da ovaj sustav ne funkcionira? Koliko nas može održavati isti standard ako nema prihoda par mjeseci? Svjetske ekonomije očito ne mogu ni mjesec jer je kriza najavljena nakon jedva tjedan dana. Zašto onda ovako živimo? Za većinu nije dobro ni danas, a za ostale neće biti dugoročno jer sve je povezano.
To sam ja
I da, znam da nije jednostavno pustiti svoj način života pogotovo ako smo uspješni po vrijednostima ovog sistema. Jer ako ste uspješni morali ste većinom puno raditi, uložiti dragocjeno vrijeme svog života, zanemariti obitelj i prijatelje, napraviti brojne kompromise i često pogaziti vlastite vrijednosti. Priznati si da to nije imalo smisla gotovo je nezamislivo. Ali suočavanje je potrebno kako bi i nama i našoj djeci bilo bolje. I ne, nije jednostavno pustiti status i novac za koji vjerujemo da nam daje sigurnost.
Deluzija o veličini
Ali to je najveća iluzija jer sigurnosti nema! A svima bi nam to danas definitivno trebalo biti jasno. I zbog potresa i pandemije. Ništa što imate ne može vas zaštiti od prirode, bolesti ili smrti. Vrijeme je da se i s tim suočimo. Vrijeme je da nadvladamo sebe i kolektivnu deluziju o veličini.
Ponašamo se kao da smo jači od prirode, kao da smo pametniji ili svjesniji od njih, kao da smo vrjedniji jer smo ove religije ili boje kože. I ne možemo si više priuštiti i reći briga me, to je daleko! Potres ima dugoročne posljedice. Živjeli mi u Zagrebu ili ne. Nije dovoljno reći žao mi je ljudi, ali to je problem vlade ili grada. Ili to je problem Amerike ili Brazila. Ili donedavno, to je u Kini.
Sve je povezano
Sve što se događa utječe na moj život i život svakoga od nas. Sve što napravim ili ne napravim odrazit će se na živote svih nas. Prije ili kasnije. Na ovaj ili onaj način! Uvijek je tako bilo, a danas posebno zbog globalizacije i interneta. Vrijeme je za prihvaćanje odgovornosti i da se vidimo ključnima za promjenu. Svi sudjelujemo! I ja i vi i hranimo ovaj način života! Za početak potrebno je reći: Dosta! Ovo nema smisla!
A možda sam jedina. Ali i to je dovoljno.
“Nitko od nas, uključujući i mene, nikada ne čini sjajne stvari. Ali svi mi možemo napraviti male stvari, s velikom ljubavlju, i zajedno možemo učiniti nešto predivno.”
Majka Tereza
S poštovanjem,
