Postoji jedna stvar koju rijetko netko kaže naglas, a svi je na neki način živimo: život često izgleda kao kaos, ne uredan plan, ne jasna linija, nego mješavina emocija, misli, obaveza i osjećaja da istovremeno držiš previše toga u rukama. U takvim trenucima lako je pomisliti da s tobom nešto nije u redu, da bi trebalo biti lakše i da bi trebala bolje funkcionirati, ali istina je često drugačija.
Kaos nije znak da ne uspijevaš, nego često znak da si u pokretu, da se nešto u tebi mijenja i da više ne staneš u stare obrasce, dok novi još nisu posloženi. To je prostor između onoga što si bila i onoga što postaješ, i iako može biti neugodan i zbunjujući, nije pogrešan.
Jedna od najvećih zabluda je ideja da ćemo se smiriti tek kada sve posložimo, ali češće se dogodi suprotno, ne posložimo sve pa se smirimo, nego se smirimo dovoljno da možemo živjeti i dok se stvari još slažu. Kontrola tada postaje više teret nego rješenje, jer ne donosi nužno mir nego dodatni pritisak.
I zato ne moraš sve držati pod kontrolom i ne moraš sve znati odmah. Ponekad je dovoljno priznati sebi da je previše i stati na tom mjestu bez dodatnog objašnjavanja i bez pritiska da odmah pronađeš rješenje.
I onda dalje, ne savršeno, ne brzo i ne bez sumnje, nego ljudski dalje, kroz male korake, kroz male odluke koje te vraćaju sebi. Život se rijetko mijenja u velikim preokretima, češće u tihim, malim izborima koji se ponavljaju i grade nešto novo iznutra.
Ovotjedni podsjetnik je jednostavan, prihvati kaos i nastavi dalje.