Znači li biti u vezi ujedno gubiti sebe? Biti čovjek par, sijamski blizanac, ići na parske tulume, igrati parske sportove, zamjenicu ja zamijeniti sa mi? I biti sretni?
U paru počinjemo gledati s četvero očiju dolazi li tramvaj, imamo više ruku za nošenje kovčega, popunimo ljubavno sjedalo i ne moramo sami preko zebre. Uvijek možemo reći: «Ne mogu ja, hajde ti» ili «Daj me počeši po sredini leđa, ne mogu dohvatiti».
Zvuči zapravo idilično, kao da smo stvoreni da funkcioniramo u paru jer na taj način sve izvodimo bolje. Vanjske su performanse savršene jer nam je učinkovitost bolja, materijalno se brže razvijamo, a i društveno smo prihvatljiviji. Ipak, što je s unutrašnjim performansama ili bolje rečeno – gdje smo u svemu tome mi? Gdje sam ja?
Kako je moguće da se moje samopouzdanje razvija kad se stalno mogu na nekog osloniti? Zašto ne pasti do kraja, imati poneku ranu, sam je zaliječiti i krenuti dalje znajući da se možeš dignuti.
Kako je moguće da znam što želim, da želim što volim i da volim što znam, kad ne znam tko sam?!
Unutar sebe zamišljam cvijet kao tulipan, samo malo drugačiji, onakav kakav je Wall-Ejeva Eve nosila. Ako mu dam mjesta da se razvije unutar mene, on će se raširiti i cvjetati, a ako ga stavim kraj još jednog takvog, možda će se stisnuti, dati prednost drugom tulipanu da cvjeta. Možda će moj tulipan ostati spuštenih listova, stisnutih latica i neispunjenih želja.
Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo manifest protiv polja tulipana, jer divno je voziti se biciklom procvjetalim poljem, a još bolje kad te netko malo pogurne pa ideš brže…
U paru počinjemo gledati s četvero očiju dolazi li tramvaj, imamo više ruku za nošenje kovčega, popunimo ljubavno sjedalo i ne moramo sami preko zebre. Uvijek možemo reći: «Ne mogu ja, hajde ti» ili «Daj me počeši po sredini leđa, ne mogu dohvatiti».
Zvuči zapravo idilično, kao da smo stvoreni da funkcioniramo u paru jer na taj način sve izvodimo bolje. Vanjske su performanse savršene jer nam je učinkovitost bolja, materijalno se brže razvijamo, a i društveno smo prihvatljiviji. Ipak, što je s unutrašnjim performansama ili bolje rečeno – gdje smo u svemu tome mi? Gdje sam ja?
Kako je moguće da se moje samopouzdanje razvija kad se stalno mogu na nekog osloniti? Zašto ne pasti do kraja, imati poneku ranu, sam je zaliječiti i krenuti dalje znajući da se možeš dignuti.
Kako je moguće da znam što želim, da želim što volim i da volim što znam, kad ne znam tko sam?!
Unutar sebe zamišljam cvijet kao tulipan, samo malo drugačiji, onakav kakav je Wall-Ejeva Eve nosila. Ako mu dam mjesta da se razvije unutar mene, on će se raširiti i cvjetati, a ako ga stavim kraj još jednog takvog, možda će se stisnuti, dati prednost drugom tulipanu da cvjeta. Možda će moj tulipan ostati spuštenih listova, stisnutih latica i neispunjenih želja.
Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo manifest protiv polja tulipana, jer divno je voziti se biciklom procvjetalim poljem, a još bolje kad te netko malo pogurne pa ideš brže…
In this article:eve, kolumna, moj she, sama protiv svih, tina žagar, tulipan, wall-e
Written By
admin
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login