Preskoči na glavni sadržaj
Preskoči na podnožje
Ženski život u 50-im godinama – pakao, oslobođenje ili kako taj beskonačni ženski period već nazvati!
Zadnjih dana upravo tu temu prevrćem po svojoj glavi – kako mi se život promijenio odjednom, gotovo neprimjetno, preko noći…
Jednom nogom debelo u perimenopauzi, borim se sama sa sobom iz dana u dan. Borim se sa svojim tijelom, glavom, svojim kilama, živčanošću, prevelikom osjetljivošću, pa sve do sasvim druge krajnosti koja jedva čeka kome će danas „skinuti glavu”.
Sve se češće pitam što se to događa sa mnom, ali kako mi prijateljice u sličnim godinama kažu – ti si još i dobra.
Mislim si, jebote, ako sam ja s ovim svojim oscilacijama od umiljatog janjeta do troglavog zmaja još dobra, kako li je ovim drugima, kakve li su ove druge?
Ne znam, ali za sebe mogu reći jedino to da sam sve manje normalna i da se sve manje prepoznajem. Budim se ujutro i još u krevetu čekam koja će nova ličnost danas izaći iz mene?!
Rekla bih da je ovo period borbe – ženski period borbe, tranzicija, prelazak, završetak jednog razdoblja i prelazak u drugo.
Jeben period, svojski jeben period!
Perimenopauza i kilogrami: Stalno nešto pazim, a rezultati jedva dolaze
Ne mogu reći – fakat se borim. Treniram, pazim što jedem, koliko pijem, što pijem, pazim i s kim se družim, što čitam, koliko spavam. Stalno nešto pazim i koliko god da pazim i vodim računa o poprilično stvari, ponekad mislim da je sve uzaludno i pitam se što bi bilo da toliko ne pazim?!
Uz tešku muku i puno odricanja jedva sam skinula 10 kila. Živa muka!
Kad me pitaju: „Kako si uspjela?”
Kako – jebote, kako?
Više gladna nego sita, a od popijene vode imam osjećaj da su mi se žabe izlegle u trbuhu. Odricanje, mučno odricanje, što jednom pohlepnom hedonistu koji uživa u dobroj hrani i vinu jebeno teško pada.
A iskreno, dok kroz dan stignem popiti sve one šarene bobice, razne suplemente koje obilato zalijevam vodom, pitam se – kad i da jedem?!
Od ginka do ashwagandhe: Dan mi se sveo na šarene bobice
Ujutro kapsula za imunitet, pa kasnije ginko – jer sve češće u zadnje vrijeme ne znam jesam li došla ili pošla, ni kud, ni kamo, ni zbog čega.
Nadalje, kroz dan još malo matične mliječi sa svim i svačim – za energiju, navečer obavezno ashwagandha za umirenje ili za što god, pa još ako me opere nesanica, čisto da ne vilenim po kući i ne rovim po glavi i teškim mislima, popijem još i nešto za spavanje.
Jebote, dan mi se svodi na razmišljanje kad što moram popiti, uz naglasak da sam zdrava!
Što bi tek bilo da pored ovih bobica šarenica (kako ih od milja zovem) moram još piti nešto za tlak, masnoću, štitnjaču, šećer ili tko zna što – što je sasvim normalno u tim nekim godinama, ako ne i prije.
Nekad je 10 kilometara bilo normalno, a danas me sve boli
Neku večer prehodala sam 10 km, što mi je donedavno bilo pod normalno. Ujutro se budim kao da su me rastavili pa opet sastavili, ali loše sastavili.
Boli me kuk, bole me noge, boli me kralježnica – jebote, sve me boli! Jedva sam se izvukla iz kreveta, kao da me pola fali.
Mila majko, mila majko, što je ovo? Nema dana da se ne pitam!
Mislim si, ajde, skinula sam tih 8–10 kg, danas ću se počastiti. Malo pomfrita, majoneze, daj malo konačno i kruha i Nutelle – daj malo da živim k’o čovjek…
Iskreno, prisjela mi je i Nutella, i majoneza, i pomfrit – sve mi je prisjelo. Kao da sam pojela otrov – teška, naduta, nemoćna.
Ma užas, ali prokleti užas…
O unesenim kalorijama nisam niti razmišljala jer, da potrošim to što sam utrpala u sebe, vjerojatno bih se mogla uputiti pješke od Rijeke do Zagreba i još ne bih sve potrošila. Mah…
Promjene raspoloženja: Od umiljatog janjeta do troglavog zmaja
A o psihičkim oscilacijama bolje ništa i ne reći…
Iz krajnosti u krajnost. Ili sam zabrinjavajuće smirena ili sam nenormalna i samo u zasjedi čekam tko će danas najebati, a netko hoće…
Često mi je teško i samoj sa sobom, a kamoli s ikim drugim.
Sve češće dolazim do nove spoznaje o sebi – da nisam ni za što drugo nego da si kupim par ovaca i preselim se na Velebit.
Daleko od svega, daleko od svih, ali…
Ali, vjerojatno mi ni tamo ne bi bilo dobro…
Hoće li ova perimenopauza ikada završiti?
Moje trenutno svjetlo na kraju ovog perimenopauznog perioda jest da je to samo period, da će jednom proći, da će i završiti.
Kada? Ne znam!
Kako? Isto tako ne znam. Kako je došao, tako će i proći!
Ali da je jebeno, jebeno je!
Nisam ni mislila da to sve može biti tako i da ti se život u sekundi može baš tako promijeniti, doslovce, iz korijena…