Jeste li kad razmišljali o svojim najdražim događajima? Meni se, pod Matoševim utjecajem, baš piše o tome. Neću duljiti, zub me već tjednima boli i zlovoljan sam. A da bih skratio priču, u nečemu ću se i složiti s velikim čarobnjakom riječi. Odnosno, prepisat ću dva trenutka s njegova popisa, ali neću vam odati koja. Čitajte, posrijedi je nedovršeni intervju s našim Tovarničaninom.
Prva je stvar koja me neupitno ispunila velikim ushitom bila pjesma u novinama. Školskim dakako, no to nije umanjilo moje oduševljenje. Pisao sam poslije i za one velike, ali riječ je bila o jezičnim umotvorinama, i taj je izlet u znanstveni diskurz izazvala činjenica da je mom uredniku uvijek trebala kartica teksta da popuni stranicu, a ja sam mu bio pri ruci. Odustao sam od toga jer smatram da ne treba raditi za siću. I moj prosvjetiteljski duh, naime, ima granice.
Druga je bila prvi školski sat. Jest, daleko sam trenutačno od tih voda, ali i dan-danas sjećam se kolikim sam ponosom bio ispunjen kad si me prvi put oslovili s profesore. I da, moja mi je mentorica rekla da traćim talent u novinama jer me djeca obožavaju, što je rijetkost u našim odgojno-obrazovnim ustanovama. Imala je pravo, klinci su se poput pilića skupljali oko mene, a kako čitam u vijestima i crnim kronikama, nekim bi ljudima doživotno trebalo zabraniti da prekorače školski prag. Ali sad sam nepovratno zaražen izdavačkim virusom i teško da ću se maknuti iz okruženja od kojega mi krv brže kola žilama. Jednostavno, volim frku i paniku, osobito kad nam se u najvećoj strci sruši sustav.
Treći bi doživljaj bio kupnja prvog auta. Zasad jedinog, jer još ga vozim. Ništa se ne može mjeriti s tim, čak ni gubitak nevinosti, koji navodim na četvrtome mjestu. No poredak je nebitan premda mi prva žena nije uzrokovala višednevnu nesanicu i stalno izlijetanje iz zgrade da se do mile volje nagledam svoga metalnog ljubimca. Čudno, ha?
Na posljetku, peta je crtica iz mog emotivnog albuma posljednji koncert što sam ga održao kao tamburaš, prije odlaska u Zagreb. Bio je neobičan jer smo svirali u crkvi, za Božić, klasičan repertoar sastavljen od prigodnih pjesama i prilično teških stvari iz pera starih majstora, a pamtim ga po tome što mi je šef (tako sam zvao dirigenta) raspisao posebnu partituru, same šesnaestinke i tridesetdruginke, da se mogu igrati superbrzog manijaka. Ponijela me atmosfera, svirao sam kao u transu, tako da su me svi gledali, a on nije mogao odoljeti, sišao je s onoga podija i pružio mi ruku. Što ću, ustao sam i prihvatio je, a rulja je pljeskala. Baš sam bio faca.
Jedino mi je bilo žao što mi nije dopustio da bisernicu stavim iza glave, poput Jimmija. Bilo bi to, kazao je, nedostojno prigode i ambijenta, no to mi tada nije bilo bitno.
(Trebao sam nastaviti s tim, ali računao sam – na televiziji sam već bio, a i nema legende s kojom nisam svirao, ostavit ću to za poslije. I tako, dan po dan, i otegnulo se unedogled. Tambura je završila u ormaru. A ja se uhvatio gitare.)
Šesta bi zgoda bila rođenje djeteta, valjda. Da sam ga doživio. No to stignem. Zasad je glavno da sam nadmašio Gustla. Makar brojem, kad već ne mogu vještinom. I duhovitošću. A i nadrljao sam kolumnu, živčan, u cajtnotu.
Rođen sam za ovaj posao, definitivno.
Prva je stvar koja me neupitno ispunila velikim ushitom bila pjesma u novinama. Školskim dakako, no to nije umanjilo moje oduševljenje. Pisao sam poslije i za one velike, ali riječ je bila o jezičnim umotvorinama, i taj je izlet u znanstveni diskurz izazvala činjenica da je mom uredniku uvijek trebala kartica teksta da popuni stranicu, a ja sam mu bio pri ruci. Odustao sam od toga jer smatram da ne treba raditi za siću. I moj prosvjetiteljski duh, naime, ima granice.
Druga je bila prvi školski sat. Jest, daleko sam trenutačno od tih voda, ali i dan-danas sjećam se kolikim sam ponosom bio ispunjen kad si me prvi put oslovili s profesore. I da, moja mi je mentorica rekla da traćim talent u novinama jer me djeca obožavaju, što je rijetkost u našim odgojno-obrazovnim ustanovama. Imala je pravo, klinci su se poput pilića skupljali oko mene, a kako čitam u vijestima i crnim kronikama, nekim bi ljudima doživotno trebalo zabraniti da prekorače školski prag. Ali sad sam nepovratno zaražen izdavačkim virusom i teško da ću se maknuti iz okruženja od kojega mi krv brže kola žilama. Jednostavno, volim frku i paniku, osobito kad nam se u najvećoj strci sruši sustav.
Treći bi doživljaj bio kupnja prvog auta. Zasad jedinog, jer još ga vozim. Ništa se ne može mjeriti s tim, čak ni gubitak nevinosti, koji navodim na četvrtome mjestu. No poredak je nebitan premda mi prva žena nije uzrokovala višednevnu nesanicu i stalno izlijetanje iz zgrade da se do mile volje nagledam svoga metalnog ljubimca. Čudno, ha?
Na posljetku, peta je crtica iz mog emotivnog albuma posljednji koncert što sam ga održao kao tamburaš, prije odlaska u Zagreb. Bio je neobičan jer smo svirali u crkvi, za Božić, klasičan repertoar sastavljen od prigodnih pjesama i prilično teških stvari iz pera starih majstora, a pamtim ga po tome što mi je šef (tako sam zvao dirigenta) raspisao posebnu partituru, same šesnaestinke i tridesetdruginke, da se mogu igrati superbrzog manijaka. Ponijela me atmosfera, svirao sam kao u transu, tako da su me svi gledali, a on nije mogao odoljeti, sišao je s onoga podija i pružio mi ruku. Što ću, ustao sam i prihvatio je, a rulja je pljeskala. Baš sam bio faca.
Jedino mi je bilo žao što mi nije dopustio da bisernicu stavim iza glave, poput Jimmija. Bilo bi to, kazao je, nedostojno prigode i ambijenta, no to mi tada nije bilo bitno.
(Trebao sam nastaviti s tim, ali računao sam – na televiziji sam već bio, a i nema legende s kojom nisam svirao, ostavit ću to za poslije. I tako, dan po dan, i otegnulo se unedogled. Tambura je završila u ormaru. A ja se uhvatio gitare.)
Šesta bi zgoda bila rođenje djeteta, valjda. Da sam ga doživio. No to stignem. Zasad je glavno da sam nadmašio Gustla. Makar brojem, kad već ne mogu vještinom. I duhovitošću. A i nadrljao sam kolumnu, živčan, u cajtnotu.
Rođen sam za ovaj posao, definitivno.
You must be logged in to post a comment Login