Ne volim Valentinovo. Ne, nisam samac, nisam stradalnik ljubavi, ne živim u celibatu. U vezi sam, zasad sretnoj. Ništa mi ne fali. Ali ne volim ga. I premda ću dragoj kupiti neku sitnicu, dan zaljubljenih bit će mi posve običan dan. Nastojat ću ne raditi "ono što svi rade": neću je odvesti na večeru, neću je odvesti u kino, neću joj donijeti čokoladno srce ili seksi donje rublje.
Na večeru ćemo otići kad mi budemo htjeli, a ne zato što je red. Kino će nas vidjeti kad na programu bude dobar film, a ne kad svi pohrle u njega. Čokoladom ću je radije namazati i polizati, a seksi mi je i u ribarskoj mreži, kako ne bi bila u bilo kojem rublju? Muškarci ionako to kupuju sebi, a ne ženama i djevojkama. No meni takav poticaj ne treba, erotičan mi je svaki njezin pogled. I popalim se čim pomislim na nju, kako onda ne bih kad je grlim golu?
Ali velim, neku će sitnicu dobiti, žene vole male znakove pažnje, čak i kad viču da im ne trebaju. Ne moram razumjeti zašto je tako, dovoljno je da znam da jest tako. I čak da dijele moje mišljenje o Valentinovu, razveselit će ih darak u šarenom papiru.
A ja ću rogoboriti protiv komercijalizacije najljepšeg ljudskog osjećaja, ponavljat ću da zaljubljenima svaki dan treba biti Valentinovo, a ne jednom godišnje, stalno ću joj pokazivati da mi je do nje stalo i da je poštujem. U to ime, preživjet ću i taj ponedjeljak kada se zapravo sve u što vjerujem negira i obezvređuje. Jer se svodi na materijalno, na primijetiti i biti primijećen, na nekakvu "normalnost". A ja "normalnost" ne podnosim, previše me podsjeća na uske ulice i uske glave, previše mi vuče na konformizam i uniformiranost. Pokažite mi normalnoga – i ja ću ga izliječiti, rekao je jednom Jung. Ne treba mi to. Otvorena sam uma, ili barem to pokušavam biti. Isto kao što pokušavam izbjeći moguće nesporazume i probleme. Mudri ljudi ne svađaju se sa svojim curama, radije naprave kompromis. Recimo: "Evo ti cvijeće i parfem ako te to veseli i ako misliš da je romantično. Ali zašto ti večeru ne bih donio u krevet?"
Na večeru ćemo otići kad mi budemo htjeli, a ne zato što je red. Kino će nas vidjeti kad na programu bude dobar film, a ne kad svi pohrle u njega. Čokoladom ću je radije namazati i polizati, a seksi mi je i u ribarskoj mreži, kako ne bi bila u bilo kojem rublju? Muškarci ionako to kupuju sebi, a ne ženama i djevojkama. No meni takav poticaj ne treba, erotičan mi je svaki njezin pogled. I popalim se čim pomislim na nju, kako onda ne bih kad je grlim golu?
Ali velim, neku će sitnicu dobiti, žene vole male znakove pažnje, čak i kad viču da im ne trebaju. Ne moram razumjeti zašto je tako, dovoljno je da znam da jest tako. I čak da dijele moje mišljenje o Valentinovu, razveselit će ih darak u šarenom papiru.
A ja ću rogoboriti protiv komercijalizacije najljepšeg ljudskog osjećaja, ponavljat ću da zaljubljenima svaki dan treba biti Valentinovo, a ne jednom godišnje, stalno ću joj pokazivati da mi je do nje stalo i da je poštujem. U to ime, preživjet ću i taj ponedjeljak kada se zapravo sve u što vjerujem negira i obezvređuje. Jer se svodi na materijalno, na primijetiti i biti primijećen, na nekakvu "normalnost". A ja "normalnost" ne podnosim, previše me podsjeća na uske ulice i uske glave, previše mi vuče na konformizam i uniformiranost. Pokažite mi normalnoga – i ja ću ga izliječiti, rekao je jednom Jung. Ne treba mi to. Otvorena sam uma, ili barem to pokušavam biti. Isto kao što pokušavam izbjeći moguće nesporazume i probleme. Mudri ljudi ne svađaju se sa svojim curama, radije naprave kompromis. Recimo: "Evo ti cvijeće i parfem ako te to veseli i ako misliš da je romantično. Ali zašto ti večeru ne bih donio u krevet?"
In this article:Dan zaljubljenih, dnevnik pipanja, ljubav, tihomir mršić, Valentinovo
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login