To je najmanje što čovjek može učiniti da zaštiti djecu od strašnih bolesti koje svijetom haraju. Jer problemi tek počinju.
D. je propuzala pa neustrašivo otkriva svijet zbog čega sam alarmirana non-stop mičući stvari iz njenog dosega, izvlačeći je ispod kauča, fotelje, stolića itd. L. je također neustrašivo krenula u pohode, no umjerenije.
Promatram ih kako hrabro istražuju nesvjesne kojiput mogućih opasnosti i prisjećam se svojih ranijih dana kada je još uvijek u meni čučao eksplorer željan znanja i osvajanja svijeta. Kako on polako blijedi, cure me svakodnevno inspiriraju da mu ne dam da me napusti.
Pitam se je li to taj smisao djece, izuzevši očitu reproduktivnu važnost zbog produljenja obiteljske linije, da te podsjete na osobu koja uistinu jesi? I da te poboljšaju?
I sasvim je prirodno da u tim situacijama osjetiš silinu želje da ih zaštitiš, da ih sačuvaš od ružnih stvari. Osjećaj je to koji se zove roditeljstvo, a ružne stvari su život, htjeli mi ili ne.
Filozofiju na stranu, djeca su istinu podsjetnik na vlastite snove, jedan veliki barometar uspjeha i promašaja te poticaj da postaneš plemenitija osoba. Od njihova rođenja pa do smrti čovjek se trsi zaštititi ih – od sebe i svojih pogrešaka, drugih, nasilja, slomljenog srca… No, za sada niti jedan nije uspio. Niti neće. Jek kao i mi prije njih, djeca biraju svoj put, svoje snove i hvala Bogu, naoružani su hrabrošću i znatiželjom koje su roditelji ostavili negdje putem. Put je važan, a ne toliko cilj jer do njega svi najzad stignemo.
A na kraju puta, samo se možemo nadati da smo napravili dobar posao i ponosno se nadimati dok uživamo u blagodati rada jer uvijek „na mladima svijet ostaje“.
Ipak, rado bi ih cijepila protiv mržnje, licemjerja, laži i svakodnevnog nasilja i strahota koje si ljudi međusobno čine.
www.dvojceki.com
D. je propuzala pa neustrašivo otkriva svijet zbog čega sam alarmirana non-stop mičući stvari iz njenog dosega, izvlačeći je ispod kauča, fotelje, stolića itd. L. je također neustrašivo krenula u pohode, no umjerenije.
Promatram ih kako hrabro istražuju nesvjesne kojiput mogućih opasnosti i prisjećam se svojih ranijih dana kada je još uvijek u meni čučao eksplorer željan znanja i osvajanja svijeta. Kako on polako blijedi, cure me svakodnevno inspiriraju da mu ne dam da me napusti.
Pitam se je li to taj smisao djece, izuzevši očitu reproduktivnu važnost zbog produljenja obiteljske linije, da te podsjete na osobu koja uistinu jesi? I da te poboljšaju?
I sasvim je prirodno da u tim situacijama osjetiš silinu želje da ih zaštitiš, da ih sačuvaš od ružnih stvari. Osjećaj je to koji se zove roditeljstvo, a ružne stvari su život, htjeli mi ili ne.
Filozofiju na stranu, djeca su istinu podsjetnik na vlastite snove, jedan veliki barometar uspjeha i promašaja te poticaj da postaneš plemenitija osoba. Od njihova rođenja pa do smrti čovjek se trsi zaštititi ih – od sebe i svojih pogrešaka, drugih, nasilja, slomljenog srca… No, za sada niti jedan nije uspio. Niti neće. Jek kao i mi prije njih, djeca biraju svoj put, svoje snove i hvala Bogu, naoružani su hrabrošću i znatiželjom koje su roditelji ostavili negdje putem. Put je važan, a ne toliko cilj jer do njega svi najzad stignemo.
A na kraju puta, samo se možemo nadati da smo napravili dobar posao i ponosno se nadimati dok uživamo u blagodati rada jer uvijek „na mladima svijet ostaje“.
Ipak, rado bi ih cijepila protiv mržnje, licemjerja, laži i svakodnevnog nasilja i strahota koje si ljudi međusobno čine.
www.dvojceki.com
You must be logged in to post a comment Login