Tihomir i ja radimo zajedno evo već tri mjeseca i dobro se slažemo. Malo mi smeta samo što me voli bockati. Kad mi ne govori da imam puding među ušima, da sam lignja ili kad ne zbija šale na račun mog tintilinića (u najnovijem napadu spustio mi je da imam penis vinske mušice, Denis je svjedok!), onda me uvjerava da imam pileći mozak i svinjske nogice. Strašno nešto. U obrani svog lika i djela svakodnevno mu tupim da je šteta što ima blagajnu umjesto srca i da mu je duša za nijansu ili dvije precrna…
Često nakon posla sjednemo u birtiju, jednu od prometnijih u istočnom dijelu grada. Razglabamo o svemu, od politike i filozofije do povijesti, mjuze i sporta. Dok smo trezni. Kad se popije malo više, prelazimo, naravno, na komade. Bili pod gasom ili ne, slažemo se samo u jednoj stvari: Catherine Zeta Jones najzgodnija je žena na svijetu. Čim se ona spomene, runde naručujemo puno većom brzinom. Dok nam ih malička koja, ono, ima pet banki a na ruku bi dobila i Rockyja i onog drugog nosi, postupno postajemo hodajuće odnosno sjedeće Erotike.
U jednoj od tih pijanih noći kakvih se ne bi posramio ni Tin, kad smo se kući odvezli taksijem jer nismo znali ni koje je boje nebo a kamoli gdje stanujemo, palo nam je na pamet sastaviti listu najzgodnijih žena koje su prodefilirale našom javnom scenom u proteklih petnaest godina. I to u obliku nogometne ekipe. Možete samo zamisliti kakav je to masakr bio kad smo se bavili takvim djetinjarijama.
Tek sam sutradan osvijestio da smo ideju iščupali iz primozga zahvaljujući predstavi „Srce moje kuca za nju“ Montažstroja i Plesnog centra Tala. Ako se ne varam, namjeru autora tog nogometno-plesnog spektakla Boruta Šeparovića da istakne položaj nezaposlenih žena u Lijepoj Našoj malo je tko od kazališnih kritičara shvatio kako treba. Tko ih šiša, glavno je da opet imamo angažirane umjetnike i intelektualce koji šibaju po boljkama našeg društva…
Vratimo se mi „intelektualcima“ koji piju. Odlučili smo se za formaciju 4-4-2. Severinu smo stavili na gol i izabrali je za kapetana momčadi (ženščadi?). Bivše misice Branka Bebić (ne znamo joj sadašnje prezime jer ne pratimo Red carpet i slične emisije!) i Fani Čapalija bile bi na bokovima, dok bi našu obranu popunjavale i Franka Batelić i Anica Martinović. Tiho je pokušao utrpati Barbaru Kolar u obranu ali smo je ipak nakon burne rasprave plasirali u vezni red. Kolegice bi joj bile i Tatjana Jurić, Antonija Stupar nešto (ne sjećamo se drugog prezimena) i Tanja Tušek. I, šećer na kraju, ekipu snova popunjavaju Nikolina Pišek i Renata Sopek. Nikolinin poster u prirodnoj veličini, maznut iz Klika, prije nekoliko godina ukrašavao je zid u našoj firmi a njegovo postavljanje podiglo je atmosferu među muškim djelatnicima za dvjesto posto. Renatin prvi DVD o tjelovježbi kupio sam na kiosku čim se pojavio u prodaji iako me aerobika ne zanima ni najmanje.
Živa je istina da ljepota leži u očima promatrača a ovako ona izgleda u očima dvojice „betoniranih“ likova. Znate ono, „Beauty is in the eye of the beer holder“.
I na kraju, prije fajrunta dodijelili smo i sebi dostojne uloge. Tiho bi kao zreliji i bolje upućen u sportsku problematiku bio izbornik, a ja bih bio maser. Ipak je ovo moja kolumna. Uh, da mi je takva ekipa i takav posao. Radio bih prekovremeno, ma radio bih i za blagdane!
Često nakon posla sjednemo u birtiju, jednu od prometnijih u istočnom dijelu grada. Razglabamo o svemu, od politike i filozofije do povijesti, mjuze i sporta. Dok smo trezni. Kad se popije malo više, prelazimo, naravno, na komade. Bili pod gasom ili ne, slažemo se samo u jednoj stvari: Catherine Zeta Jones najzgodnija je žena na svijetu. Čim se ona spomene, runde naručujemo puno većom brzinom. Dok nam ih malička koja, ono, ima pet banki a na ruku bi dobila i Rockyja i onog drugog nosi, postupno postajemo hodajuće odnosno sjedeće Erotike.
U jednoj od tih pijanih noći kakvih se ne bi posramio ni Tin, kad smo se kući odvezli taksijem jer nismo znali ni koje je boje nebo a kamoli gdje stanujemo, palo nam je na pamet sastaviti listu najzgodnijih žena koje su prodefilirale našom javnom scenom u proteklih petnaest godina. I to u obliku nogometne ekipe. Možete samo zamisliti kakav je to masakr bio kad smo se bavili takvim djetinjarijama.
Tek sam sutradan osvijestio da smo ideju iščupali iz primozga zahvaljujući predstavi „Srce moje kuca za nju“ Montažstroja i Plesnog centra Tala. Ako se ne varam, namjeru autora tog nogometno-plesnog spektakla Boruta Šeparovića da istakne položaj nezaposlenih žena u Lijepoj Našoj malo je tko od kazališnih kritičara shvatio kako treba. Tko ih šiša, glavno je da opet imamo angažirane umjetnike i intelektualce koji šibaju po boljkama našeg društva…
Vratimo se mi „intelektualcima“ koji piju. Odlučili smo se za formaciju 4-4-2. Severinu smo stavili na gol i izabrali je za kapetana momčadi (ženščadi?). Bivše misice Branka Bebić (ne znamo joj sadašnje prezime jer ne pratimo Red carpet i slične emisije!) i Fani Čapalija bile bi na bokovima, dok bi našu obranu popunjavale i Franka Batelić i Anica Martinović. Tiho je pokušao utrpati Barbaru Kolar u obranu ali smo je ipak nakon burne rasprave plasirali u vezni red. Kolegice bi joj bile i Tatjana Jurić, Antonija Stupar nešto (ne sjećamo se drugog prezimena) i Tanja Tušek. I, šećer na kraju, ekipu snova popunjavaju Nikolina Pišek i Renata Sopek. Nikolinin poster u prirodnoj veličini, maznut iz Klika, prije nekoliko godina ukrašavao je zid u našoj firmi a njegovo postavljanje podiglo je atmosferu među muškim djelatnicima za dvjesto posto. Renatin prvi DVD o tjelovježbi kupio sam na kiosku čim se pojavio u prodaji iako me aerobika ne zanima ni najmanje.
Živa je istina da ljepota leži u očima promatrača a ovako ona izgleda u očima dvojice „betoniranih“ likova. Znate ono, „Beauty is in the eye of the beer holder“.
I na kraju, prije fajrunta dodijelili smo i sebi dostojne uloge. Tiho bi kao zreliji i bolje upućen u sportsku problematiku bio izbornik, a ja bih bio maser. Ipak je ovo moja kolumna. Uh, da mi je takva ekipa i takav posao. Radio bih prekovremeno, ma radio bih i za blagdane!
You must be logged in to post a comment Login