Pitaj me, neću sebi reći istinu

Prava pitanja s krivim odgovorima ili kriva pitanja s pravim odgovorima, nikad ne znam koji je pravi odgovor na to pitanje. Samo znam da je važno da ti netko kroz život postavlja prava, s vremenom da ih sam sebi postaviš, a ponekad da ih znaš postaviti i drugima, kako ne bi ispao glup.

U kvizu odrastanja pitanja su većinom egzistencijalističke naravi tj.ona tipa : jesi li dobro i jesi li gladna? Nakon toga slijede egzistencijalistička kompleksnija, kao što su: zašto nisi gladna ili zašto jedeš jabuku, a ne jogurt? Nisam sigurna da li su to prava pitanja za moje mladenačko rastezanje uma ali u svakom slučaju i danas važem da li jabuku ili jogurt, jer ne znam što mi je gore. A ono 'Jesi li dobro' me i dalje proganja, iako mislim da zadovoljavajući odgovor nikad neću dobiti.

Tada slijede ona školska koja su kao najvažnija jer nose ocjene, osude i pohvale. I cijelo jedno razdoblje misliš da su to najvažnija pitanja. 'Pitao me baš ono što sam htjela', čest je povik, iako sve te mejoze i mitoze mi nisu pomogle da skupim hrabrosti za protupitanja.

Nakon toga dišem punim plućima. Postavljam sebi i drugima, kao i oni meni pitanja, naočigled duboka, s pogledom u stranu i dugim pauzama, usput mrzeći tišinu. Ipak, to tako ide kod dubokih pitanja i još dubljih odgovora koja kao plošni kamen rade žabice po moru stvarajući lijepe krugove koji ubrzo nestaju.

I onda je moja žabica potonula. Trebalo joj je samo puno tišine i samoće. Strašno je teško pitati se kada već unaprijed znaš da odgovor nije u tvoju korist. Tada unutarnji glas podrhtava tjerajući usnice na skupljanje i zidove na rušenje.

Ne znam kako sam došla i koliko dugo kopala dok nisam negdje duboko skriveno pronašla Pravo Pitanje. Možda sva ta jabuka i jogurti pitanja nisu bila loša, samo ja tad nisam shvaćala metode. Možda trebam biti zahvalna na svim usputnim, na trenutke blesavim pitanjima jer su me ona odvela do pravog. A odgovor?. On će doći, valjda kad pojedem dovoljno jabuka.