Nisu sve žene iste. Ima i gorih! (grafit koji potpisuje Stipe iz Muća)
Kao i svi visoki muškarci… Ne. Nije dobar početak. Odrekli bi me se i Woody i Harms. Hmmm, dakle, kao i mnogi visoki muškarci, moj frend Žac ima vrlo blagu narav. Dečke, to svi znamo, općenito dijelimo na tatine sinove i mamine maze, a on spada u ovu drugu skupinu. Budući da ga je majka odgajala sama jer mu je otac umro pet godina prije njegova rođenja, Žac je negdje do svoje dvadeset i treće bio žestoki feminist. Svima koji su ga htjeli slušati rado je tumačio kako je i najgora žena triput bolja od najkvalitetnijeg muškarca na svijetu. Škvadra mu se cerekala u lice, vrištali su govoreći mu: „Koja si ti budala! Kreten nad kretenima!“ Nije ga se dalo razuvjeriti jer je još bio zarobljen Edipovim okovima, sve dok nije počeo šljakati.
Kako nije baš najbistriji, jedva je s dovoljnim završio onu smiješnu školu sa zvanjem suradnik u INDOK djelatnostima, zaposlio se uz teške muke. Da, preskočio sam podatak i da je lijen kao magare. Divili smo mu se jer je punih pet godina muljao staru da traži posao a zapravo je svakodnevno ustajao oko osam, majčici lagao da ide tražiti džob a zapravo bi pozvonio kompiću u susjednoj zgradi i nastavio krmiti do tri. Nakon toga bi se vratio kući, tužna lica objasnio starici da „nema ničeg zanimljivog“ i poklopao ćufte u sosu.
Kad ih je besparica stisla, skockao se. Promijenio je pet-šest poslova u nekim lijevim firmama u kojima su, kao za peh, većina zaposlenika uvijek bile ženskice a redovno je – zaboravio sam reći i da je smotan ko sajla! – bio na dnu hijerarhije. E, kruta stvarnost koju je tada osjetio dovela je do zaokreta u njegovim pogledima na odnose spolova za 460 stupnjeva. Ukratko, kolegice su se učestalo istresale na njega, ponekad ga hladno pozdravljale pri dolasku u firmu a puno češće uopće ne, s tim da zlobne opaske na svoj račun nije dobivao samo onih dana kada je bio na godišnjem. Žac je bio zbunjen. Gledale su ga često kao muhu koju treba zgnječiti nogom a zatim dokrajčiti rukom. Ništa mu nije bilo jasno. Zašto se stalno bezrazložno deru na njega? Zašto mu često govore da im je super imati ga za kolegu jer se, pazite sad, puno manje svađaju sa svojim muževima?! Kakve to veze ima s mozgom? Kad bi se pristojno požalio nekoj od njih kako nije fer da urla na njega jer je slučajno taknuo njezinu olovku, dobio bi svaki put jedan te isti mehanički odgovor: „Sorry, PMS!“ I tako iks ipsilon puta. Poput Fabijana Šovagovića u „Ritmu zločina“, počeo je voditi neku svoju statistiku i po učestalosti mobinga kojem je bio podvrgnut zaključio je da biologija kakvoj su ga učili u školi nema veze s istinom. Jer, po njegovoj računici i izjavama njegovih kolegica, žene u prosjeku imaju menstruaciju od tri do pet puta mjesečno. Čudio se kao malo dijete, što je, ako gledamo njegovu tadašnju mentalnu i emotivnu zrelost, i bio.
Da izbjegne traume i nepotrebne sukobe, sam je išao na ručak, skrivao se po praznim sobama, ali uvijek bi ga neka gospodična ili gospođa pronašla samo da mu saspe par brzih a opakih uvreda u facu. Samo se jednom pobunio. Nakon sedmog histeričnog ispada u istom danu s istim izgovorom o divljanju hormona pitao je najljubaznije što može tu divlju kolegicu: "A tebe nije strah da ćete ostaviti muž?" Puf. Frikuša se istog trena skljokala na pod. Upiknuo je kao prstom u drek. Frajerici je suprug tog istog jutra najavio da odlazi jer je više ne želi trpjeti. Koja slučajnost, ili sinkronicitet, tko će to znat! Odmah se okupilo pola firme, nju su tješili a njemu govorili da je đubre i da kako ga nije sram mučiti ženu u nevolji… Brrr. Nije mu bilo lako. Verbalno su ga ispljuskale kao mladog majmuna.
Iako je s vremenom naučio već po jačini sjaja u očima svake od žena s kojom je bio u kontaktu raspoznavati koliko ga šize očekuje tog dana, moj se Žac potpuno pogubio. Nakon prve dvije godine radnog staža zbog njihova PMS-a obolio je praktički od PTSP-a, propio se i stao drobiti da je i najgori muškarac deset puta bolji od najbolje žene na svijetu. E, ni to nije uravnotežen stav pa mu je naš zajednički pajdo Koki šapnuo jedan dobar savjet, odlično iskoristiv u praksi. Dao mu je pravo oružje u ruke. Naime, nakon još jedne serije zlostavljanja od teoretski slabijeg spola sjetio se Kokija, skupio svu hrabrost, okupio cijeli taj ratoborni AFŽ i izmucao jedno veliko pitanje: „U redu, curke moje, sve pet, znam da vama nije lako, hormoni i ta sranja, ali dajte vi meni objasnite kako to da se ama baš uvijek derete na mene a baš nikada na našeg direktora? Ha?“
Nastao je muk. Potpuni tajac od dvije ili tri minute, svejedno. Piljile su u njega kao da bi ga najradije gađale bacačem plamena ili pregazile tenkom, ali su se ipak ubrzo razišle. Svaka od njih počela je proučavati papire ili buljiti u monitor… Nijedna mu se nije usprotivila. Trijumfirao je. Osjećao se kao Robert J. Oppenheimer kad je vidio rođenje svoje opasne bebe i izgovorio ono što je izgovorio.
S godinama je moj Žac ojačao. Sada ima crni pojas peti dan u borilačkoj vještini zvanoj rat između muškaraca i žena, i curke mu ne mogu više ništa. Na sve ima spreman zloban odgovor. Kad ga neka onako, bezveze, upita ima li mu žena čarobnu krpu, on samo promrsi: "Pa, moja je žena čarobna krpa." Na sitne provokacije poput „Što ti žena obično kuha za ručak?“ uzvraća niskim udarcem: „Ne zna ona kuhati pa jedemo samo sendviče!“ Obratite li mu se slučajno benignim pitanjcem: „Žac, sprema li tebi žena za rođendan tortu?“, budite sigurni da slijedi vrlo žestok lijevi kroše. Reći će: „Zar vam izgledam kao netko tko bi mogao naći ženu sposobnu da peče torte? Ja tortu mogu dobiti jedino u glavu!“ Kralj! Od mlakog feminista razvio se u domaću repliku Chucka Norrisa.
Mogao bih nabrajati njegove obrambene poteze do jutra, ali nema smisla.
Dakle, dečko je postao netolerantan prema ljepšem spolu, ali zato mu je krenulo u životu. Supruga mu je divna, uopće nema predmenstrualni sindrom, imaju četiri sina (!!!) a čujem i da mu se karijera sjajno razvija. Postao je budža…Gdje ono… Samo malo, da se sjetim… Aha, u Zagrebačkom holdingu!
Kao i svi visoki muškarci… Ne. Nije dobar početak. Odrekli bi me se i Woody i Harms. Hmmm, dakle, kao i mnogi visoki muškarci, moj frend Žac ima vrlo blagu narav. Dečke, to svi znamo, općenito dijelimo na tatine sinove i mamine maze, a on spada u ovu drugu skupinu. Budući da ga je majka odgajala sama jer mu je otac umro pet godina prije njegova rođenja, Žac je negdje do svoje dvadeset i treće bio žestoki feminist. Svima koji su ga htjeli slušati rado je tumačio kako je i najgora žena triput bolja od najkvalitetnijeg muškarca na svijetu. Škvadra mu se cerekala u lice, vrištali su govoreći mu: „Koja si ti budala! Kreten nad kretenima!“ Nije ga se dalo razuvjeriti jer je još bio zarobljen Edipovim okovima, sve dok nije počeo šljakati.
Kako nije baš najbistriji, jedva je s dovoljnim završio onu smiješnu školu sa zvanjem suradnik u INDOK djelatnostima, zaposlio se uz teške muke. Da, preskočio sam podatak i da je lijen kao magare. Divili smo mu se jer je punih pet godina muljao staru da traži posao a zapravo je svakodnevno ustajao oko osam, majčici lagao da ide tražiti džob a zapravo bi pozvonio kompiću u susjednoj zgradi i nastavio krmiti do tri. Nakon toga bi se vratio kući, tužna lica objasnio starici da „nema ničeg zanimljivog“ i poklopao ćufte u sosu. Kad ih je besparica stisla, skockao se. Promijenio je pet-šest poslova u nekim lijevim firmama u kojima su, kao za peh, većina zaposlenika uvijek bile ženskice a redovno je – zaboravio sam reći i da je smotan ko sajla! – bio na dnu hijerarhije. E, kruta stvarnost koju je tada osjetio dovela je do zaokreta u njegovim pogledima na odnose spolova za 460 stupnjeva. Ukratko, kolegice su se učestalo istresale na njega, ponekad ga hladno pozdravljale pri dolasku u firmu a puno češće uopće ne, s tim da zlobne opaske na svoj račun nije dobivao samo onih dana kada je bio na godišnjem. Žac je bio zbunjen. Gledale su ga često kao muhu koju treba zgnječiti nogom a zatim dokrajčiti rukom. Ništa mu nije bilo jasno. Zašto se stalno bezrazložno deru na njega? Zašto mu često govore da im je super imati ga za kolegu jer se, pazite sad, puno manje svađaju sa svojim muževima?! Kakve to veze ima s mozgom? Kad bi se pristojno požalio nekoj od njih kako nije fer da urla na njega jer je slučajno taknuo njezinu olovku, dobio bi svaki put jedan te isti mehanički odgovor: „Sorry, PMS!“ I tako iks ipsilon puta. Poput Fabijana Šovagovića u „Ritmu zločina“, počeo je voditi neku svoju statistiku i po učestalosti mobinga kojem je bio podvrgnut zaključio je da biologija kakvoj su ga učili u školi nema veze s istinom. Jer, po njegovoj računici i izjavama njegovih kolegica, žene u prosjeku imaju menstruaciju od tri do pet puta mjesečno. Čudio se kao malo dijete, što je, ako gledamo njegovu tadašnju mentalnu i emotivnu zrelost, i bio.
Da izbjegne traume i nepotrebne sukobe, sam je išao na ručak, skrivao se po praznim sobama, ali uvijek bi ga neka gospodična ili gospođa pronašla samo da mu saspe par brzih a opakih uvreda u facu. Samo se jednom pobunio. Nakon sedmog histeričnog ispada u istom danu s istim izgovorom o divljanju hormona pitao je najljubaznije što može tu divlju kolegicu: "A tebe nije strah da ćete ostaviti muž?" Puf. Frikuša se istog trena skljokala na pod. Upiknuo je kao prstom u drek. Frajerici je suprug tog istog jutra najavio da odlazi jer je više ne želi trpjeti. Koja slučajnost, ili sinkronicitet, tko će to znat! Odmah se okupilo pola firme, nju su tješili a njemu govorili da je đubre i da kako ga nije sram mučiti ženu u nevolji… Brrr. Nije mu bilo lako. Verbalno su ga ispljuskale kao mladog majmuna.
Iako je s vremenom naučio već po jačini sjaja u očima svake od žena s kojom je bio u kontaktu raspoznavati koliko ga šize očekuje tog dana, moj se Žac potpuno pogubio. Nakon prve dvije godine radnog staža zbog njihova PMS-a obolio je praktički od PTSP-a, propio se i stao drobiti da je i najgori muškarac deset puta bolji od najbolje žene na svijetu. E, ni to nije uravnotežen stav pa mu je naš zajednički pajdo Koki šapnuo jedan dobar savjet, odlično iskoristiv u praksi. Dao mu je pravo oružje u ruke. Naime, nakon još jedne serije zlostavljanja od teoretski slabijeg spola sjetio se Kokija, skupio svu hrabrost, okupio cijeli taj ratoborni AFŽ i izmucao jedno veliko pitanje: „U redu, curke moje, sve pet, znam da vama nije lako, hormoni i ta sranja, ali dajte vi meni objasnite kako to da se ama baš uvijek derete na mene a baš nikada na našeg direktora? Ha?“
Nastao je muk. Potpuni tajac od dvije ili tri minute, svejedno. Piljile su u njega kao da bi ga najradije gađale bacačem plamena ili pregazile tenkom, ali su se ipak ubrzo razišle. Svaka od njih počela je proučavati papire ili buljiti u monitor… Nijedna mu se nije usprotivila. Trijumfirao je. Osjećao se kao Robert J. Oppenheimer kad je vidio rođenje svoje opasne bebe i izgovorio ono što je izgovorio.
S godinama je moj Žac ojačao. Sada ima crni pojas peti dan u borilačkoj vještini zvanoj rat između muškaraca i žena, i curke mu ne mogu više ništa. Na sve ima spreman zloban odgovor. Kad ga neka onako, bezveze, upita ima li mu žena čarobnu krpu, on samo promrsi: "Pa, moja je žena čarobna krpa." Na sitne provokacije poput „Što ti žena obično kuha za ručak?“ uzvraća niskim udarcem: „Ne zna ona kuhati pa jedemo samo sendviče!“ Obratite li mu se slučajno benignim pitanjcem: „Žac, sprema li tebi žena za rođendan tortu?“, budite sigurni da slijedi vrlo žestok lijevi kroše. Reći će: „Zar vam izgledam kao netko tko bi mogao naći ženu sposobnu da peče torte? Ja tortu mogu dobiti jedino u glavu!“ Kralj! Od mlakog feminista razvio se u domaću repliku Chucka Norrisa.
Mogao bih nabrajati njegove obrambene poteze do jutra, ali nema smisla.
Dakle, dečko je postao netolerantan prema ljepšem spolu, ali zato mu je krenulo u životu. Supruga mu je divna, uopće nema predmenstrualni sindrom, imaju četiri sina (!!!) a čujem i da mu se karijera sjajno razvija. Postao je budža…Gdje ono… Samo malo, da se sjetim… Aha, u Zagrebačkom holdingu!
You must be logged in to post a comment Login