Podno Kilimandžara

Mbamba Bay, obala jezera Nyasa (tako ga zovu u Tanzaniji, iako mu je u Malaviju ime – Lake Malawi), devet sati navečer, mrkli mrak. Brojna ekipa šverc-komerc djelatnika užurbano utovaruje šećer u kamione. A ja strpljivo čekam da me netko obavijesti postoji li mogućnost da u ovom malom mjestašcu bez ikakvog znaka civilizacije dobijem tanzanijsku vizu. Kada je šećer bio natovaren, jedan me je domaći uzeo pod ruku i bez riječi (odmah sam vidio da Tanzanijci slabo pričaju engleski) odveo na šetnju, kroz svijećama i fenjerima obasjano selo. Čak i u tim trenucima nikakvog osvjetljenja, primjećujem da me ljudi primjećuju. Svijetlim u mraku!

Nakon pola sata hoda stižemo do velike kuće, i kucamo na vrata. Izlazi čovjek u pidžami, izderava se na mog pratitelja na opasno zvučnom svahili jeziku, ali naposlijetku otvara vrata i pušta nas u svoj dom, koji mu je ujedno i ured. Došao sam u kuću carinskog službenika. U uredu gori jedna svijeća, taman dovoljna da mi pregleda putovnicu, uzme novce za vizu, zalijepi ju na jednu od par preostalih stranica, i pokuša prevariti za deset tisuća šilinga. Očekivano.

Prenoćio sam u nekoj sobici za par kuna, i ranom zorom sjeo na autobus koji kroz predivne zeleno-bregovite krajolike vodi u – Songeu. Razlog posjeta nepoznatom gradiću na jugu Tanzanije? Posjet sirotištu sv. Ante. Samo sirotište je izgrađeno prije par godina, većinom pomoću donacija dobrih ljudi iz Hrvatske, posredstvom humanitarne udruge Kolajna Ljubavi. Ista udruga već godinama vodi program kumstava, pomoću kojih ljudi mogu sponzorirati školovanje nekog djeteta u Tanzaniji.

U sirotištu je vladala domaća atmosfera – za vrijeme mog pardnevnog boravka upoznao sam sedmero Hrvata na privremenom volontiranju. U samo jednom mjestašcu udvostručio sam broj Hrvata koje sam upoznao na dosadašnjem putovanju!

Volonteri su se brinuli za dvadesetak djece, sve redom siročad ili djeca za koju se roditelji više ne mogu brinuti. Usprkos svemu tome, bili su vječito nasmijani, pametni i poslušni. Gotovo svi pričaju savršen engleski, iako su neki u sirotištu svega nekoliko mjeseci. Sami peru svoju odjeću, penju se na visoko drvo manga i beru plodove, rade u vrtu i popravljaju potrgane stvari. Samostalniji su nego sam ja ikada bio.

Dječica ti brzo prirastu srcu u takvom okruženju. U priči s drugim volonterima, od kojih su neki ovdje po drugi ili treći puta, shvatio sam da nakon što dopustiš ovim klincima da ti uđu pod kožu, povratka nema. Stoga sam se odlučio na nevezivanje, koliko je god to moguće. Ali koliko god se čovjek suzdržavao, kad ti slatko malo stvorenje dođe s flasterom da joj ga zaljepiš na ranu, kad ti drugo divno biće dođe i bez razloga baci u zagrljaj, kad ti mala slatka djevojčica sjedi u krilu i svirate ukulele i pjevate zajedno, nema ti pomoći. Šalješ mejl Ivani, voditeljici sirotišta, i kao šaljivo se raspituješ o mogućnosti posvajanja. Kada saznaš da je tako nešto nemoguće, jedina opcija koja ti preostaje, osim otmice, je da sutra rano ujutro uzmeš ruksak i odeš dalje. Što sam i učinio.

Iduće odredišta bila je Iringa, gradić u kojem sam imao CS domaćine, i koji je bio usputna stanica na putu prema sjeveru. U Iringi sam igrao touch-rugby, učio od jedne Meksikanke kako se rade enchiladas, provodio dosta vremena u kafiću/restoranu koji zapošljava gluhonijeme osobe, i upravo tamo, u jutro 496. dana, donio možda i najvažniju odluku na putovanju – vraćam se kući.

Kao i sve druge najvažnije odluke u životu, i ovu sam donio naglo, bez previše razmišljanja. Samo s nekim čudnim odjećajem u trbuhu, koji mi je prišapnuo da je vrijeme.

Ne putuje mi se više. Ne otkrivaju mi se nova mjesta. Ne želim više površno upoznavati ljude. Ne ostaje mi se u Africi, u kojoj sam očiti stranac. Nemam više energije. Motiva. Inspiracije.

Postoji li razlog koji me drži na putu? Ako zanemarimo činjenicu da sam nazvao putovanje 1000 dana ljeta, ne postoji. Samo ego. Ego, koji bi prijevremeni povratak doživio kao poraz. Zarobljen sam u vlastitoj slobodi. Čitava filozofija mojih putovanja je jedna – biti slobodan. Imati mogućnost odabira u svakom trenutku. Ne biti ovca. Ne slušati što ti drugi govore. Ako ću igrati po svojim pravilima, osoba koja je imala u planu putovati 1000 dana, više nisam ja. Može ju se smatrati nekom drugom osobom. Pa ju nemam razloga ni slušati.

Proputovao sam četiri kontinenta. Preplovio Indijski ocean. Našao par mjesta koja mogu zvati domom. Pobijedio strahove. Upoznao nevjerojatne ljude. Naučio puno više nego u osam godina studiranja. Kušao hrane i pića za koje nisam znao da postoje. Napravio reda u glavi i srcu.

Što je preostalo? Proći ostatak Afrike? Preploviti još koji ocean? Ustopirati avion? Putovati po Amerikama? Savladati španjolski jezik? Otkriti još nekoliko čarobnih mjesta? Upoznati još divnih ljudi? Sve mi se to sada čini nepotrebno. Nije neki izazov. Nemam što više dokazivati. Ni sebi ni drugima.

Ionako ubrzo ostajem bez praznih stranica u putovnici.

I tako sam se, na polovici planiranog puta, odlučio vratiti. Ali, imao sam još vremena. S tatom se nalazim za kojih mjesec dana u Keniji, pa ću nakon tog susreta odlučiti na koji ću se način vratiti doma. Hoću li stopirati preko Etiopije, Sudana i Egipta ili jednostavno odletjeti u Hrvatsku…vidjet ću. A do tada, uživat ću u preostalom vremenu provedenom u Africi.

Jutro 500. dana sam se probudio, od domaćina dobio čestitku za izdržanih petsto dana na cesti, izišao na ulicu, i podignuo palac. Odredište – Dakawa, malo mjestašce usred Tanzanije. Tamo me pak očekuje par svećenika/misionara iz Hrvatske. Poslužit će kao dobra priprema za povratak u domovinu.

Vožnja do Dakawe je bila prva prava afrička – ustopirao sam kamion s tri lika u kabini, a kako je cesta prolazila kroz nacionalni park Mikumi, vidjeli smo mnoštvo slonova, zebri, žirafa, majmuna, antilopa na svega par metara od ceste. Vozač je bio toliko dobar pa je i zaustavljao kamion par puta kako bih mogao na miru uslikati ta divna stvorenja. Koja su spremno pozirala, očito naviknuta za pažnju prolaznika.

U Dakawi me je dočekalo šestero naših ljudi – misionari, svećenici, kipari…svi na nekom afričkom zadatku. Dočekali su me kao starog prijatelja – s pivom, vinom, domaćim kravljim sirom, sudžukom, a nešto kasnije i preukusnom večerom. Umjesto torte za dan broj 500.

Za proslavu mog 501. dana svi smo zajedno otišli u NP Mikumi, vraćajući se cestom kojom sam ja jučer stigao. Ovoga puta smo terencem ušli u sami nacionalni park te s jo kraće udaljenosti vidjeli bezbrojne životinje – slonove, krokodile, vodenkonje, žirafe, itd. Ne izgledaju nimalo divlje, jer su im ljudi svakodnevna pojava.

Posjećujemo i restoran usred divljine, s bazenom. Prilično jak kontrast, imati bazen u takvoj divljini.

Iduća mi je postaja bio Moshi, gradić podno najvišeg vrha u Africi – Kilimandžara.

Tamo provodim par dana u društvu jednog kaučsurfera iz Perua, i njegovima mnogobrojnim prijateljima. Igramo mali nogomet, softball, roštiljamo, pijemo pive. Zanimljiva je slučajnost (ili ne?) što sam gotovo u svakom mjestu u Africi odsjeo kod kolega CSera, ali niti jedan nije bio lokalac. Osim prijatelja homoseksualaca iz Južnoafričke republike, ali oni su bijeli pa se ne računaju.

Put iz Dakawe do Moshija bio je jedan od onih pamtljivijih – šestotinjak kilometara, sedam promijenjenih vožnji, upoznavanje novog Masai prijatelja, misao kako bi bilo lako i jednostavno završiti kod njega doma i kasnije pričati da si odsjeo kod Masai ratnika i njegove obitelji. Praviti se da je priča puno više kul i nevjerojatna nego što zapravo je. Prešutiti činjenicu da, iako se furaju na tradiciju, imaju mobitele i profil na fejsbuku.

Taj dan sam bio izbirljiv u odabiru prijevoznog sredstva, prvenstveno jer sam vidio ar kamiondžija i njihov način vožnje. Na pola puta do odredišta primjetio sam jedan izvrnuti kamion pored ceste. Možda je to upravo taj kojeg sam propustio ustopirati. Vozio sam se s ekipom koja je, uz iznimku vozača, bila mortus pijana. Pa im je usred noći prokuhao auto, što je rezultiralo mojim izlaskom iz vozila po pješčanoj oluji, i ukrcavanje u kamion koji se na putu zaustavlja kako bi od sumnjivih likova kupio neko lišće za žvakanje. Kasnije sam saznao da lišće ima nuspojavu slično speedu, pa drži vozače budnim.

Posljednji grad koji ću posjetiti u Tanzaniji prije odlaska u Keniju, bila je Arusha. Logično – na glavnoj je cesti, udaljena svega stotinjak kilometara od granice, a pronašao sam i zanimljivog CS domaćina – Benjamina. Rođen u Iranu, odrastao u Švedskoj, prije tri se godine preselio u Tanzaniju. U njegovoj kući, koja se nalazi u džunglovitom selu pored grada, dočekao me je on, raširenih ruku i neskidajućeg osmijeha, i dvije lokalne cure u kuhinji, pripremajući ručak. Odmah sam predosjetio da ću u ovoj kući ostati neko vrijeme.

I bio sam u pravu.

Benjamin je vlasnik turističke agencije Fair Travels Tanzania koja nudi turističke aranžmane diljem zemlje, a razlikuje se od svih ostalih po tome što čitav ostvareni profit ide natrag lokalnoj zajednici. Fenomenalna ideja, pogotovo kada (sa)znate što turizam sa sobom nosi – izrabljivanje lokalnih zaposlenika, nebrigu za okoliš, usmjeravanje isključivo na profit. Benjamin sa svojom idejom pokušava malim koracima mijenjati svijet nabolje, jedinim mogućim načinom – pokazujući na vlastitom primjeru.

Mjesečna menadžerska plaća mu je 200$, živi u kući koja osim tri kreveta u spavaćim sobama nema nikakvog namještaja (pobornik je filozofije u kojoj stvari koje posjeduješ na kraju posjeduju tebe), kupuje namirnice od malih trgovaca u ulici do njegove, ugošćuje ljude preko CSa, tečno priča pet jezika, i tako. Nije mi trebalo dugo da ga počnem doživljavati kao novog najboljeg prijatelja.

Stvari su se dolaskom u Arushu nevjerojatno posložile – pronašao sam čovjeka, mjesto i projekt koji me zanimaju. Mogao sam se vidjeti kako ostajem ovdje, živim s Benjaminom, radim u njegovoj agenciji (ponudio mi je posao nakon svega par dana), zajedno s njim ugošćujem putnike koji lutaju Tanzanijom. I uživam, u sunčanim danima, svježem voću i povrću, novom jeziku, ljudima. Kratkotrajna afrička kriza je privedena kraju. Više ne razmišljam o povratku kući. Vidim se u novom domu, sličnom onima koje sam imao u Indiji, Australiji ili Malaviju.

I upravo tada, isti dan kad sam odlučio ostati u Africi i započeti novo poglavlje na mom putovanju, primio sam vijesti iz domovine – brat mi se ženi! Za koji mjesec. U Hrvatskoj.

Iznova, plan se mijenja. Bratova svadba je nešto što se ne propušta. Preostaje mi iskoristiti preostalo vrijeme u Africi, proći i naučiti što više mogu, naći se s tatom, odvesti ga na safari, proći još par zemalja na putu prema Hrvatskoj, prisustvovati bratovoj svadbi i odlučiti gdje i kako dalje.

Hoće li to biti kraj mom putovanju, ili samo kratkotrajna pauza? Hoću li se smiriti, naći normalan posao, napustiti nomadski način života? Ili ću, na sličan način, nastaviti otkrivati svijet i sebe u tom svijetu? Ostaje za vidjeti. Sve su opcije otvorene.

Ali, za početak, idemo otkriti Keniju. Imam još tjedan dana prije nego mi otac sleti u Nairobi. Biti u trenutku, jel. Ne razmišljati o dalekoj budućnosti. Iako nije tako daleka…