Na naše tržište stižu novi prezervativi, navodno superizdržljivi i ultratanki. Japanski su, tvrtka se zove Okamoto, a iako ne sumnjam u njihovu kvalitetu (ipak dolaze iz Zemlje Izlazećeg Sunca), tko zna hoću li ih iskušati.
Postoje dvije stvari u kojima nevjerojatno riskiram, uvijek iznova: vozim kao sveti Ilija i ne podnosim kondome. Kada je o autu riječ, triput sam ga razbio, i samo me Bog sačuvao da ne izgubim živu glavu. Dobro, u prvom mi je slučaju pukla guma pa sam završio na šljivi, ali opet – ne vozi se 130 kilometara na sat seoskim prometnicama, gdje u svakom trenutku možete naletjeti na traktor ili, još gore, dijete koje pretrčava cestu. Iduće dvije nesreće doživio sam jureći upola sporije, ali ne vodeći računa o poledici i skliskom kolniku, što me dovelo do parkiranja u obližnjoj grabi. Nijednom nisam bio pijan, samo adrenaliziran.
Na drugu me pak temu podsjetila frendica, rekavši da će postati majka. Čestitao sam joj, a po njezinoj kiseloj reakciji lako sam zaključio da je takav rasplet nije razveselio, dapače. No kako se grozi abortusa, a i godine su tu, radije će se udati, kad već mora.
Mene, za razliku od nje, ne plaši očinstvo – donekle ga čak priželjkujem! – nego bolesti. Naježim se od pomisli na priče koje sam čuo od prijatelja koji su morali gore, na Gupčevu zvijezdu. Ali njihova iskustva postanu tako beznačajna kad mi mali pod kabanicom padne jer ništa ne osjetim pa, iživciran time što ne mogu svršiti, bacim prokletu gumicu kroz prozor.
Opet, ispričao mi je pajdo prije nekoliko godina kako ga je tadašnja cura – jedna od mnogih, doduše – podarila vrlo neobičnom i teškom infekcijom, koja se proširila na prostatu. Mali mu je toliko natekao da nije mogao obući hlače, a kamoli hodati. Kada je došao u specijaliziranu kliniku koja nosi ime dr. Frana Mihaljevića, sestra mu je kroz ono što se pristojno naziva završetak mokraćnoga kanala pokušala ugurati dugačku cjevčicu, valjda da uzme bris. Kažem „pokušala“, jer se onesvijestio od prvoga dodira, koliko ga je neopisivo boljelo. Poslije se liječio mjesecima, proklinjući svoj hipertrofirani spolni nagon, a još više komociju i pristup „lako ćemo“.
Storiju je završio riječima: „Eh, stari moj, tko u životu ne popuši barem trišu, nije nikakav ševac. Sve ti to ide u rok službe!“
Ako ćemo pravo, radije bih bio krivi nego pravi, prijatelju. Ali ne mogu, jer sam i to prošao. U blažem obliku, doduše, popušio sam svojedobno nekakve bakterije pa sam za kaznu tintilinića dvaput na dan morao mazati kremom. Time sam valjda zaradio i pravo na epitet. Što me, kako vidite, nimalo nije opametilo. Očito ću jednom odapeti od side. Što je bolje nego od dizenterije. Radije ću umrijeti kao jebač, a ne kao seronja.
Postoje dvije stvari u kojima nevjerojatno riskiram, uvijek iznova: vozim kao sveti Ilija i ne podnosim kondome. Kada je o autu riječ, triput sam ga razbio, i samo me Bog sačuvao da ne izgubim živu glavu. Dobro, u prvom mi je slučaju pukla guma pa sam završio na šljivi, ali opet – ne vozi se 130 kilometara na sat seoskim prometnicama, gdje u svakom trenutku možete naletjeti na traktor ili, još gore, dijete koje pretrčava cestu. Iduće dvije nesreće doživio sam jureći upola sporije, ali ne vodeći računa o poledici i skliskom kolniku, što me dovelo do parkiranja u obližnjoj grabi. Nijednom nisam bio pijan, samo adrenaliziran.
Na drugu me pak temu podsjetila frendica, rekavši da će postati majka. Čestitao sam joj, a po njezinoj kiseloj reakciji lako sam zaključio da je takav rasplet nije razveselio, dapače. No kako se grozi abortusa, a i godine su tu, radije će se udati, kad već mora.
Mene, za razliku od nje, ne plaši očinstvo – donekle ga čak priželjkujem! – nego bolesti. Naježim se od pomisli na priče koje sam čuo od prijatelja koji su morali gore, na Gupčevu zvijezdu. Ali njihova iskustva postanu tako beznačajna kad mi mali pod kabanicom padne jer ništa ne osjetim pa, iživciran time što ne mogu svršiti, bacim prokletu gumicu kroz prozor.
Opet, ispričao mi je pajdo prije nekoliko godina kako ga je tadašnja cura – jedna od mnogih, doduše – podarila vrlo neobičnom i teškom infekcijom, koja se proširila na prostatu. Mali mu je toliko natekao da nije mogao obući hlače, a kamoli hodati. Kada je došao u specijaliziranu kliniku koja nosi ime dr. Frana Mihaljevića, sestra mu je kroz ono što se pristojno naziva završetak mokraćnoga kanala pokušala ugurati dugačku cjevčicu, valjda da uzme bris. Kažem „pokušala“, jer se onesvijestio od prvoga dodira, koliko ga je neopisivo boljelo. Poslije se liječio mjesecima, proklinjući svoj hipertrofirani spolni nagon, a još više komociju i pristup „lako ćemo“.
Storiju je završio riječima: „Eh, stari moj, tko u životu ne popuši barem trišu, nije nikakav ševac. Sve ti to ide u rok službe!“
Ako ćemo pravo, radije bih bio krivi nego pravi, prijatelju. Ali ne mogu, jer sam i to prošao. U blažem obliku, doduše, popušio sam svojedobno nekakve bakterije pa sam za kaznu tintilinića dvaput na dan morao mazati kremom. Time sam valjda zaradio i pravo na epitet. Što me, kako vidite, nimalo nije opametilo. Očito ću jednom odapeti od side. Što je bolje nego od dizenterije. Radije ću umrijeti kao jebač, a ne kao seronja.
In this article:auto, bolesti, dnevnik pipanja, okamoto, prezervativi, seks, tihomir mršić
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login