Sinoć sam naišla na video, traje nešto dulje od minute, i u njemu dvije mace svakih nekoliko sekundi padaju po sobi kao pokošene, u ukočenom stavu jareta u skoku. Prvi pad mi je izgledao smiješan jer sam mislila da je to neka mačja fora, kao što već mace znaju imati dok se zaigrano bacakaju s dvometarskih vrhova ormara ili pak pokušavaju skočiti iz jednoga kuta sobe na fotelju na potpuno drugoj strani stana, a između se još nalaze i niski stakleni stolić i na njemu vaza puna vode s cvijećem. Ali mace su se nastavljale onesvještavati, ja sam se već zabrinula za njih, pa sam u opisu videa pročitala i da imaju poremećaj nazvan myotonia congenita.
Google mi je otkrio da je riječ o nasljednom poremećaju zbog kojega im se mišići tako stegnu da prvo izgledaju kao da žele poskočiti, a zatim se bespomoćno sruše i ostanu tako ležati neko vrijeme. Događa im se to najčešće kada ih se uplaši nekim naglim pokretom ili iznenadim zvukom. I hvala Googleu, za pet minuta doznala sam o čemu je riječ.
A što bi se dogodilo da sam odlučila pitati nekoga od prijatelja na chatu ili postaviti pitanje u statusu na Facebooku? Možda bi mi se javile prijateljica veterinarka ili pak prijateljica koja studira medicinu i odgovorile na pitanje. Možda bi mi se javio netko tko je i sam gledao video i već potražio odgovor. Možda bi mi netko ostavio link na lmgtfy.com.
Nije mi strana ta zadnja opcija. Često se dogodi da me ljudi pitaju o nečemu o čemu pojma nemam, i ne znam otkud im ideja da bih mogla išta znati o temi koja ih zanima, i jedino što želim jest proguglati njihovo pitanje i poslati im link bjesneći što ne mogu poslati i zvučni zapis mog bijesnog tipkanja i vizualni prikaz mog bijesnog pogleda. I dok je istina da postoje osobe koje vole glumiti nesposobne i smatraju da drugi oko njih služe kako bi im odgovarali na pitanja i pretraživali internet umjesto njih jer oni upisuju u tražilicu nerazumne gluposti pa im rezultati koje dobiju nisu od koristi, čini mi se u zadnje vrijeme da malo prečesto i pretjerano bjesnim.
Nemam strpljenja odgovarati na pitanja ni kad znam odgovore. Nemam strpljenja sjetiti se kako Google nije svemoguć, da je koristan kad krenemo u potragu za nekom suhom činjenicom i podatkom, ali da još uvijek ne može povezivati i razumijeti kao što to može ljudski mozak. Zaboravim da redoslijed po kojem se rezultati pretrage pojavljuju na mom ekranu ovise i o sposobnosti ljudi iza određene stranice da pogode sve prave faktore koje Googlovi algoritmi vole. Ne zastanem i sjetim se da je pitanje možda samo uvod u razgovor o temi.
Jučer me je ujutro, a vjerujem i sve vas, tako dočekalo iznenađenje na Facebooku. Odjednom je font na zidu bio toliko malen da mi je, iako još imam savršen vid, bilo stvarno naporno čitati tako mala slova. Pa sam postavila pitanje "Zašto mi je Facebook smanjio font? Da si kupim naočale?" i nitko nije odgovorio zašto su smanjili font. Promašila sam, pomislili biste. Mogla sam jednostavno guglati. I jesam, poslije. I pogodite što? Web je pun stranica na kojima se ljudi pitaju zašto su slova manja, ali nitko se iz Facebooka nije službeno oglasio. I tako ja i dalje ne znam. Ali doznala sam da su se i drugi pitali čemu, neki su mislili kako su sami nešto sprčkali u opcijama, nikome se novi font ne sviđa. Možda će u trenutku kad ćete ovo čitati biti vraćen stari font ili će se pak pojaviti neko službeno objašnjenje.
Pitanja će uvijek biti, a čovjek je još uvijek društveno biće. I koliko god neki tvrde da nas Internet odvaja, društvene mreže dokazuju da ćemo svaku tehnologiju pokušati prilagoditi tako da ipak na kraju više komuniciramo s ljudskom osobom umjesto s računalom. Nije uopće iznenađenje da će i danas mnogi pitanje umjesto Googlu postaviti ekipi na forumu ili Twitteru ili Facebooku.
Samo će frikovi na pitanje "Kako si?" odgovoriti ljudima oko sebe: "Pratiš li ti uopće moje statuse!?" Nije da je nemoguć scenarij. Kao ni onaj da postane apsolutno nepristojno poslati poruku "Gdje si?" kad postoje aplikacije kao što je FourSquare. Nadam se da ja neću postati takva. Fiksirana na ekran, misleći kako je užasno važno to da pročitam stoti članak po redu o "sindromu onesvještavajuće koze " i da jednostavno nemam nekom bedaku vremena objašnjavati gdje da pronađe i pogleda taj video s macama iz prve rečenice.
RozaKoza.com
Google mi je otkrio da je riječ o nasljednom poremećaju zbog kojega im se mišići tako stegnu da prvo izgledaju kao da žele poskočiti, a zatim se bespomoćno sruše i ostanu tako ležati neko vrijeme. Događa im se to najčešće kada ih se uplaši nekim naglim pokretom ili iznenadim zvukom. I hvala Googleu, za pet minuta doznala sam o čemu je riječ.
A što bi se dogodilo da sam odlučila pitati nekoga od prijatelja na chatu ili postaviti pitanje u statusu na Facebooku? Možda bi mi se javile prijateljica veterinarka ili pak prijateljica koja studira medicinu i odgovorile na pitanje. Možda bi mi se javio netko tko je i sam gledao video i već potražio odgovor. Možda bi mi netko ostavio link na lmgtfy.com.
Nije mi strana ta zadnja opcija. Često se dogodi da me ljudi pitaju o nečemu o čemu pojma nemam, i ne znam otkud im ideja da bih mogla išta znati o temi koja ih zanima, i jedino što želim jest proguglati njihovo pitanje i poslati im link bjesneći što ne mogu poslati i zvučni zapis mog bijesnog tipkanja i vizualni prikaz mog bijesnog pogleda. I dok je istina da postoje osobe koje vole glumiti nesposobne i smatraju da drugi oko njih služe kako bi im odgovarali na pitanja i pretraživali internet umjesto njih jer oni upisuju u tražilicu nerazumne gluposti pa im rezultati koje dobiju nisu od koristi, čini mi se u zadnje vrijeme da malo prečesto i pretjerano bjesnim.
Nemam strpljenja odgovarati na pitanja ni kad znam odgovore. Nemam strpljenja sjetiti se kako Google nije svemoguć, da je koristan kad krenemo u potragu za nekom suhom činjenicom i podatkom, ali da još uvijek ne može povezivati i razumijeti kao što to može ljudski mozak. Zaboravim da redoslijed po kojem se rezultati pretrage pojavljuju na mom ekranu ovise i o sposobnosti ljudi iza određene stranice da pogode sve prave faktore koje Googlovi algoritmi vole. Ne zastanem i sjetim se da je pitanje možda samo uvod u razgovor o temi.
Jučer me je ujutro, a vjerujem i sve vas, tako dočekalo iznenađenje na Facebooku. Odjednom je font na zidu bio toliko malen da mi je, iako još imam savršen vid, bilo stvarno naporno čitati tako mala slova. Pa sam postavila pitanje "Zašto mi je Facebook smanjio font? Da si kupim naočale?" i nitko nije odgovorio zašto su smanjili font. Promašila sam, pomislili biste. Mogla sam jednostavno guglati. I jesam, poslije. I pogodite što? Web je pun stranica na kojima se ljudi pitaju zašto su slova manja, ali nitko se iz Facebooka nije službeno oglasio. I tako ja i dalje ne znam. Ali doznala sam da su se i drugi pitali čemu, neki su mislili kako su sami nešto sprčkali u opcijama, nikome se novi font ne sviđa. Možda će u trenutku kad ćete ovo čitati biti vraćen stari font ili će se pak pojaviti neko službeno objašnjenje.
Pitanja će uvijek biti, a čovjek je još uvijek društveno biće. I koliko god neki tvrde da nas Internet odvaja, društvene mreže dokazuju da ćemo svaku tehnologiju pokušati prilagoditi tako da ipak na kraju više komuniciramo s ljudskom osobom umjesto s računalom. Nije uopće iznenađenje da će i danas mnogi pitanje umjesto Googlu postaviti ekipi na forumu ili Twitteru ili Facebooku.
Samo će frikovi na pitanje "Kako si?" odgovoriti ljudima oko sebe: "Pratiš li ti uopće moje statuse!?" Nije da je nemoguć scenarij. Kao ni onaj da postane apsolutno nepristojno poslati poruku "Gdje si?" kad postoje aplikacije kao što je FourSquare. Nadam se da ja neću postati takva. Fiksirana na ekran, misleći kako je užasno važno to da pročitam stoti članak po redu o "sindromu onesvještavajuće koze " i da jednostavno nemam nekom bedaku vremena objašnjavati gdje da pronađe i pogleda taj video s macama iz prve rečenice.
RozaKoza.com
You must be logged in to post a comment Login