Sigurno vam se dogodilo da ste sjeli obaviti važan zadatak, a onda odjednom primijetili da je baš sada pravo vrijeme za čišćenje stana, slaganje ormara ili odgovaranje na poruke. Sve se čini važnijim od onoga što ste prvotno planirali napraviti. I premda ste cijelo vrijeme zauzeti, ono zbog čega ste sjeli za stol i dalje čeka.
Dobro došli u svijet prokrastinacije.
Prokrastinacija je odgađanje zadataka unatoč svijesti da bi takvo ponašanje moglo imati negativne posljedice. No, ona nije nužno znak lijenosti ili manjka odgovornosti. Ponekad ne odgađamo zato što nam se nešto ne da, nego zato što nam zadatak izaziva neugodne osjećaje poput straha, nesigurnosti, dosade ili pritiska. U takvim situacijama čak i čišćenje može postati privlačan način izbjegavanja onoga što nam je zaista važno.
Zašto to radimo, koji se obrasci odgađanja najčešće pojavljuju i kako prepoznati vlastiti?
Ne odgađamo uvijek zadatak, nego osjećaj koji dolazi s njim
Jedan od razloga zbog kojih prokrastiniramo jest emocionalna nelagoda. Zadatak može izazivati strah od neuspjeha, nesigurnost, dosadu, frustraciju ili osjećaj da nismo dovoljno sposobni. Odgađanjem nakratko izbjegavamo suočavanje s tim osjećajima i dobivamo privremeno olakšanje.
Primjerice, osoba koja odgađa pisanje važnog projekta možda se ne boji samog pisanja, nego mogućnosti da njezin rad neće biti dovoljno dobar. Netko drugi može odgađati neugodan razgovor jer ne zna kako će druga osoba reagirati. A netko će, umjesto da se posveti važnom zadatku, odlučiti očistiti cijeli stan jer je to aktivnost nad kojom ima osjećaj kontrole i čiji rezultat može odmah vidjeti.
Problem je u tome što olakšanje kratko traje. Zadatak i dalje čeka, a njemu se često pridružuju osjećaji krivnje, srama i dodatnog pritiska. Tako nastaje začarani krug u kojem odgađanje povećava stres, a povećani stres dodatno otežava početak.
Odgađanje, strah od pogreške i potreba za kontrolom
Prokrastinacija se može povezati i s perfekcionizmom. Kada od sebe očekujemo besprijekoran rezultat, početak zadatka može postati posebno zahtjevan. Ako vjerujemo da nešto mora biti napravljeno savršeno, teško nam je prihvatiti mogućnost pogreške, nesavršenog prvog pokušaja ili tuđe kritike.
Ponekad je lakše ne započeti nego riskirati da rezultat ne bude u skladu s vlastitim očekivanjima. Odgađanje tada može poslužiti kao svojevrsna zaštita od suočavanja s mogućim neuspjehom.
S druge strane, neki ljudi odgađaju jer su preopterećeni obvezama. Stalno popunjen raspored može stvoriti dojam produktivnosti, ali istodobno ostaviti malo prostora za suočavanje s onim što nam je zaista teško. U takvim situacijama korisno je zapitati se: Jesam li doista previše zauzet ili neke obveze koristim kako bih izbjegao nešto drugo?
Četiri vrste prokrastinacije: Koji ste tip?
Ne odgađamo svi na isti način. Četiri obrasca prokrastinacije, koje su izdvojile autorice Ali Schiller i Marissa Boisvert, mogu nam pomoći da bolje razumijemo vlastito ponašanje.
1. Izvođač: „Najbolje radim pod pritiskom.”
Ova osoba često čeka posljednji trenutak jer vjeruje da joj rokovi i pritisak pomažu da bude produktivnija. Najveći izazov nije nužno završiti zadatak, nego započeti ga na vrijeme. Osjećaj hitnosti postaje glavni pokretač, pa se posao pokreće tek kada više nema prostora za odgađanje.
Jedna od korisnih strategija jest postavljanje vlastitog roka za početak rada, a ne samo konačnog roka za završetak.
2. Osoba koja samu sebe kritizira: „Tako sam lijena!”
Kada ne uspije obaviti sve što je planirala, ova osoba često samu sebe optužuje za nedostatak discipline. Pritom zanemaruje mogućnost da je zapravo umorna, preopterećena ili da joj je potreban odmor. Teško joj je napraviti pauzu jer odmor doživljava kao gubitak vremena.
Umjesto dodatnog pritiska, korisnije je prepoznati vlastite granice i planirati realistične pauze. Kratka šetnja, promjena aktivnosti ili nekoliko trenutaka bez obveza mogu pomoći u obnavljanju energije.
3. Osoba koja je uvijek prezauzeta: „Nemam vremena!”
Raspored joj je ispunjen do posljednjeg trenutka, a obveze se neprestano gomilaju. Kada nešto ne stigne napraviti, razlog je najčešće nedostatak vremena. Međutim, ponekad stalna zauzetost može poslužiti i kao način izbjegavanja zadataka ili situacija s kojima se ne želimo suočiti.
Pitanje „Što zapravo izbjegavam?” može biti dobar početak za promjenu. Nakon što prepoznamo što odgađamo, možemo odrediti prioritete i odlučiti koji je najmanji korak koji možemo napraviti već danas.
4. Osoba koja stalno traži nešto novo: „Imam još bolju ideju!”
Ova osoba lako se zainteresira za nove projekte, ideje i aktivnosti. Početak joj donosi uzbuđenje, ali dovršavanje započetog često predstavlja izazov. Dok se jedan projekt još nije približio kraju, već se pojavljuje nekoliko novih ideja koje djeluju zanimljivije.
Jedna od korisnih strategija jest zapisivati nove ideje i vratiti im se nakon što završimo ono što smo već započeli. Tako ne moramo odustati od kreativnosti, ali istodobno učimo razvijati ustrajnost.
Važno je naglasiti da ovi obrasci nisu dijagnostičke kategorije niti se međusobno isključuju. Jedna osoba može prepoznati nekoliko njih, ovisno o situaciji i životnom razdoblju.
Kada je odgađanje znak da nam je potreban predah?
Prokrastinacija može biti i jedan od signala da smo preopterećeni. Kada počnemo odgađati zadatke koji nam inače nisu predstavljali problem, možda je vrijeme da obratimo pozornost na vlastitu razinu stresa i iscrpljenosti.
Sagorijevanje se ne pojavljuje samo u poslovnom okruženju. Može se razviti i tijekom studiranja, volontiranja, brige o drugima ili obavljanja različitih odgovornosti. Gubitak motivacije, emocionalna iscrpljenost i sve veće teškoće u obavljanju svakodnevnih zadataka mogu biti znakovi da nam je potrebno nešto promijeniti.
Ipak, prokrastinacija sama po sebi nije dokaz sagorijevanja. Važno je promatrati širu sliku, trajanje poteškoća i njihov utjecaj na svakodnevno funkcioniranje.
Kako prekinuti krug odgađanja?
Prvi korak nije nužno bolja organizacija vremena, nego razumijevanje razloga zbog kojih nešto odgađamo.
Umjesto da se pitamo zašto smo toliko nedisciplinirani, možemo pokušati s nekoliko drukčijih pitanja: Što osjećam kada pomislim na ovaj zadatak? Čega se bojim? Očekujem li od sebe previše? Treba li mi odmor ili mi nedostaje jasniji plan?
Ponekad pomaže razlomiti veliki zadatak na manje korake. Umjesto da si zadamo cilj napisati cijeli projekt, možemo odlučiti da ćemo danas otvoriti dokument i napisati nekoliko rečenica. Mali početak često je manje zastrašujući od zamišljanja cijelog procesa.
Korisno je i razlikovati ono što je zaista važno od onoga što samo stvara osjećaj hitnosti. Ako stalno pokušavamo obaviti sve, teško ćemo prepoznati čemu trebamo dati prednost.
I naposljetku, važno je razvijati suosjećajniji odnos prema sebi. Kritiziranje i posramljivanje rijetko nam pomažu da se pokrenemo. Umjesto toga, možemo pokušati razumjeti vlastite potrebe i pronaći način da napravimo sljedeći mali korak.
Prokrastinacija nije uvijek problem koji treba riješiti boljim planerom ili strožom disciplinom. Ponekad je poziv da zastanemo i poslušamo što nam vlastito ponašanje pokušava reći. Jer možda ne odgađamo zato što nam nije stalo, nego upravo zato što nam je stalo više nego što trenutačno znamo podnijeti.

