Prvi knjižarski rat

Kolega Denis oduševio me nedavno genijalnom idejom – posjetiteljima našega portala Igraj.hr dijeli knjige. I to ne bilo kakve, posrijedi su hrvatski i strani klasici koje klinci imaju za lektiru. Otišao čovjek na svoj prašni tavan i u kutijama donio desetke, stotine naslova. Duplikate je, naravno, ostavio meni. Pa mu svako malo plaćam cugu u popularnoj limenci (neka se gazda ne uvrijedi, ali bilo bi previše da mjesto kamo odlazimo jesti nazovem restoranom).

Žao mi je što djeca (ali i odrasli) ništa ne čitaju. Jedne zanimaju kompjutorske igre i gledanje filmova, druge je progutao predatorski kapitalizam i utrka za novcem. Za golim preživljavanjem, zapravo. I stvorovi poput mene, koji stalno troše na knjige i koji za njih više nemaju ni mjesta – izumiru poput dinosaura. Izazivajući usput čuđenje u svijetu.

Hajde, već kad sam na samrti, napisat ću štogod o kobnoj svojoj ovisnosti o riječima na papiru. O ljudima koji su znali život izmrviti u slova. Tko zna, možda koga i zainteresiram…

Kada je posrijedi domaća poezija, volim – uvjetno rečeno – starinske pjesnike. Na prvom mi je mjestu Matoš, zbog najljepših soneta na našem jeziku. Ništa se ne može mjeriti s glazbom njegovih stihova, koje je pisao "ušima – za dobre uši". No bio je i jako strog pa je jedan od prvih – i najljepših – uradaka, glasovitu Utjehu kose, nazvao "najobičnijom burgijom".



Zbog nedosegnute jednostavnosti slijedi Cesarić, koji je mnogo utjecao na mene. Paradoksalno, treba strahovito mnogo vježbe da se postigne tako čist i savršen izraz, blizak običnom, svakodnevnom jeziku. Tu je i Tadijanović, nenadmašan arhitekt slobodnoga stiha, od čijeg se Prstena i Večeri nad gradom uvijek naježim, koliko ih god čitao. A poker asova završavam Ujevićem, jer se aduti uvijek čuvaju za kraj. Napisao je toliko dobrih pjesama da ih je bespredmetno isticati i nabrajati, nema pjesnika koji je toliko raznovrstan i raznorodan poput Tina, osim možda gospara Luka Paljetka, koji mu je talentom i znanjem gotovo ravan.

O ostalima, Šimiću, Krklecu, Pupačiću, Slamnigu… pisat ću drugom prilikom. Nije da ovu četvoricu volim više od njih. Volim ih jednostavno dulje.

A kad sam bio mlađi, najbolji mi je hrvatski pisac bio Krleža. Jest da je čovjek napisao brdo knjiga, ali većinu sam uspio pročitati. Zapeo sam jedino na Zastavama. Palile su me njegove dugačke, bogate rečenice, upotreba njemačkih fraza i hermetičnost. I dan-danas katkad uzmem Banket u blitvi ili Povratak Filipa Latinovicza. Sjajni su to romani. Kao i sve briljantne knjige, možete ih otvoriti na kojoj god hoćete stranici, pa i početi od sredine. Kad se jednom kroz njih probijete, razumljivo.

No s vremenom više sam počeo cijeniti jednostavnost. Pa se Marinković probio na prvo mjesto, unatoč samo jednom jedinom velikom romanu. Ali zato je Kiklop remek-djelo od prve do posljednje stranice. Treći je Ivan Raos. Tko ga nije čitao, neka uzme njegovu trilogiju Vječno nasmijano nebo. Ili Prosjake i sinove. Nasmijat će se do suza, ali i duboko zamisliti. Četvrti bi opet bio Matoš. Iako je pisao samo u kratkim, novinskim formama (crtice, osvrti, novele, kritički tekstovi), bio je najveći stilist i eksperimentator u hrvatskoj književnosti.

Popis završavam ženom, kraljicom bajki Ivanom Brlić-Mažuranić. Kakvim je samo prekrasnim jezikom ona pisala! Ako mi ne vjerujete, (opet) prolistajte njezine Priče iz davnine. Daleko je to od dječje književnosti, ima ondje toliko mudrosti i dirljive iskrenosti da se Ivanu i te kako isplati ponovo proučiti. Što da vam velim, ona mi je stoput draža od razvikanog Tolkiena.

A stranci, pitat ćete me sada. Ma i njih volim, nisam ksenofob. Samo, već sam napisao cijelu Ilijadu, nemam više prostora. A i o svakom je klasiku koji bih mogao spomenuti odavno snimljen film. Radije ga pogledajte umjesto da od mene čekate sažetak. Ili još bolje, nabavite originale. Dobiti ih možete, rekao sam još na početku, u našoj nagradnoj igri.