Čitajući samoga sebe, ustanovih da mi tekstovi vrve psovkama. Budući da u stvarnosti rijetko ružim – iznimka je jedino auto, gdje me kilavci za volanom redovito natjeraju u crveno, neobično mi izgleda pomisao da sam se pretvorio u Radakovića. Zar ni pisati više ne znam bez sočnijih dijelova?
No nije to tako jednostavno. Kolumna je sloboda, ispušni ventil, olakšanje nakon mučne svakodnevice. I stil joj je namjerno takav, katkad vulgaran, da bih se odmorio od samonametnute discipline govora i uma. Jedna čitateljica svojedobno je pogrešno shvatila moj cinizam i pretjeranu grubost pa sam se s njom morao prepirati na Facebooku, ali to sam nekako i očekivao pa mi naša virtualna svađica, pokazivanje monitorskih mišića, nije teško pala.
Ipak, ni u jednom Dnevniku pipanja nisam napravio tipfeler, a kamoli neku jezičnu pogrešku, što me katkad živcira, jer djeluje šterberski, umjetno, a ja hoću lepršavost i autentičnu sliku. Godine vježbe i učenja očito su na meni ostavile previše traga pa patim od nemogućnosti da se uličnije izrazim. Unatoč ciljanoj uporabi folklornoga bogatstva našega jezika.
Podsjeća me to katkad na naše filmaše i kazalištarce, koji nikad nisu čuli za jezičnu karakterizaciju likova. Jer kod njih svi jednako govore, od smećara do sveučilišnog profesora. Dikciju da i ne spominjem, toliko je izglancana da glava boli. A to je pogrešno, jednostavno zato što nije iskreno.
Ne kažem da psovanje uvijek treba biti umjetnički motivirano, ali novinarstvo je život, a rijetko kad književnost. To se zapravo odnosi samo na reportaže, u kojima su lirski pasaži nužni i sami po sebi prirodni. Tvrdim zato da ovaj medij u svemu treba imati odriješene ruke, jer mu se u suprotnom gubi smisao. Ako čovjek – barem u svome literarnom dvorištu – ne piše kad hoće, koliko hoće i kako hoće, čemu sav trud?
Jeste li razumjeli što sam želio reći? Niste? Jebiga, onda. Ne da mi se iznova objašnjavati.
No nije to tako jednostavno. Kolumna je sloboda, ispušni ventil, olakšanje nakon mučne svakodnevice. I stil joj je namjerno takav, katkad vulgaran, da bih se odmorio od samonametnute discipline govora i uma. Jedna čitateljica svojedobno je pogrešno shvatila moj cinizam i pretjeranu grubost pa sam se s njom morao prepirati na Facebooku, ali to sam nekako i očekivao pa mi naša virtualna svađica, pokazivanje monitorskih mišića, nije teško pala.
Ipak, ni u jednom Dnevniku pipanja nisam napravio tipfeler, a kamoli neku jezičnu pogrešku, što me katkad živcira, jer djeluje šterberski, umjetno, a ja hoću lepršavost i autentičnu sliku. Godine vježbe i učenja očito su na meni ostavile previše traga pa patim od nemogućnosti da se uličnije izrazim. Unatoč ciljanoj uporabi folklornoga bogatstva našega jezika.
Podsjeća me to katkad na naše filmaše i kazalištarce, koji nikad nisu čuli za jezičnu karakterizaciju likova. Jer kod njih svi jednako govore, od smećara do sveučilišnog profesora. Dikciju da i ne spominjem, toliko je izglancana da glava boli. A to je pogrešno, jednostavno zato što nije iskreno.
Ne kažem da psovanje uvijek treba biti umjetnički motivirano, ali novinarstvo je život, a rijetko kad književnost. To se zapravo odnosi samo na reportaže, u kojima su lirski pasaži nužni i sami po sebi prirodni. Tvrdim zato da ovaj medij u svemu treba imati odriješene ruke, jer mu se u suprotnom gubi smisao. Ako čovjek – barem u svome literarnom dvorištu – ne piše kad hoće, koliko hoće i kako hoće, čemu sav trud?
Jeste li razumjeli što sam želio reći? Niste? Jebiga, onda. Ne da mi se iznova objašnjavati.
You must be logged in to post a comment Login