Ruski Princ je bio prvi glas koji sam čula u subotu ujutro. I već tada sam znala – dan će otići k vragu. Ne metaforički. Stvarno. Onako kako odu dani koji započnu prerano, preglasno i s previše dobrih namjera.
Zvao me jer mi, divan i prekokrasan, kupuje poklon. Ne bilo kakav poklon. Poklon s emocijom. Poklon s pitanjima. Poklon koji zahtijeva koordinaciju, strpljenje i mentalni kapacitet koji ja u osam ili devet ujutro jednostavno nemam.
Ruski Princ ima tu osobinu da svaku sitnicu pretvori u projekt, a svaki projekt u dramu. Ako ja šutim – on se brine. Ako odgovaram kratko – on se trudi još više. Ako kažem “nije bitno” – on to čuje kao “sada ili nikada”.
Samo da uđe u zapisnik – ja sam njemu već poklonila sve i svašta i zahtijevala sam u tom (prvom) pozivu da On ne smije potrošiti više od 40 eura. Ruski Princ ne voli ograničenja.
Zivkanje i zivkanje i zivkanje
I tako je krenulo. Zivkanje. Poruke. Slike. „Samo da provjerim.” Pa, onda: „Da se ne bi dogodilo da…” „Ja bih stvarno htio da se ti obraduješ.” Htio bi on puno toga. A ja bih samo htjela popiti kavu u tišini i ne objašnjavati odraslom muškarcu da je poklon – poklon, a ne audicija za Oscara.
U toj frci i trci, dok sam jednom rukom spremala napisane tekstove, drugom skidala paučinu koju sam netom ugledala, a trećom – koju nemam – pokušavala žonglirati mobitelom, razbila sam vazu. Nije bila neka posebna, skupa dizajnerska, ali bila je ona “ne znam što ću s njom, žao mi baciti” vaza. Ona koju primijetiš tek kad se razbije. I u tom trenutku, dok su se krhotine razletjele po podu, shvatila sam da me život opet prisiljava na ono što najviše mrzim – čišćenje stana u predblagdanskoj „tipkam milijun tekstova“ gužvi.
Moranje
Iako milijun puta kažem, ništa se ne mora – čistila sam jer sam morala. Čistila sam i razmišljala kako je fascinantno da jedan muškarac, jedan telefonski poziv i jedna dobra namjera mogu pokrenuti lanac događaja koji završi metlom, prvo velikim, pa štapnim usisavačem i egzistencijalnim pitanjima.
Ruski Princ nije loš lik u našoj priči. To odmah moramo razjasniti, jer znam kako će ovo zvučati. On je pažljiv. On misli. On planira. On želi biti prisutan. Problem je što ponekad njegova prisutnost dolazi u obliku stalne buke. Emocionalne, komunikacijske, logističke. On je tip muškarca koji ne zna pustiti stvar da se dogodi sama od sebe. Sve mora biti iskomunicirano, potvrđeno, osigurano. I tu negdje se sudaramo.
Jer ja sam tip žene koja vjeruje da se neke stvari trebaju dogoditi spontano. Ili se ne trebaju dogoditi uopće.
Dostupnost
Dok sam usisavala, ribala pod i skupljala ostatke vaze, shvatila sam da me jutros nije iznervirao On, moj Ruski Princ. Iznervirala me činjenica da sam opet dopustila da me izbezume gužva i očekivanja.
Dan je, naravno, otišao k vragu. Ali ne zbog vaze ili poklona. Nego zato što sam ponovno zaboravila ono što sam si sto puta obećala – odahni, ne moraš biti dostupna, prilagodljiva i razumna u svakom trenutku. Ponekad je sasvim u redu biti Drama Queen koja ugasi mobitel, ostavi nered za kasnije i prizna sebi da joj je dosta.
Ruski Princ će preživjeti. Poklon će se kupiti. Vaza se može zamijeniti. Ponovila sam gradivo da jutra ne počinju s prvim pozivom, nego s onim kako odlučimo reagirati.
Sutra ću možda opet kupiti krhotine. Tko zna gdje su se sve zavukle.
Ali danas sam barem ponovno neke vidjela.