Već nekoliko dana ležim oko praznih papira i buljim u ekran kompjutora koji mi zlokobno blica u oči govoreći: "Ništa još nisi napisala!"
Cijela je priča počela jednog sunčanog jesenskog dana kada mi je urednica odlučila podariti povjerenje i dati slobodu pisanja u obliku kolumne. Odmah mi je u glavi zazvonilo – to je nešto što si oduvijek željela, to je prilika da pišeš što te zanima, vječni novinarski san nadohvat ti je ruke.
– Sad ćeš biti kao Seks i grad Carrie ili ona što već godinama ima istu sliku, rekla mi je sestra, pritom misleći na Tanju Torbarinu.
Ipak, što su dani odmicali i približavao se sudbonosni utorak, moja se želja smanjivala. Tijek misli išao je otprilike ovako: "Pa što će mi ta sloboda, dobro mi je ovako, ne zamaram se previše, reći ću da odustajem."
Bez obzira na sve, izlaz nije bio moguć, a ja sam ponovo ušla u ring s bijelim papirom… Da pišem o ljubavi, to ljudima treba? Ili o seksu, to uvijek pali? Ili možda da sročim pjesmicu s rimama, to mi je išlo kad sam bila mala!
Al’ sada više nisam tako mala, moram skupiti tih nervoznih par slova koja mi skaču po glavi i iskreno priznati da nisam Carrie. Ipak, svaki ću se tjedan boriti sa zlokobnim ekranom, papirima i nesređenim mislima kako bih pisala kolumnu.
Ona vjerojatno neće postati film, tipkat ću je kao i sada, pet do dvanaest, nervozna i nesigurna iščekivat ću objavu, ali pisat ću. Odlučila sam da će se kolumna zvati "Sama protiv svih", ne zato što sam svađalica, već što se ponekad, kao i svi, osjećam kao Pale sam na svijetu…Svakog dana pokušavam uskladiti svoje i tuđe istine, stići na tramvaj, spakirati stare zadatke, dobiti nove, vidjeti poneko nasmijano lice dragih ljudi i, u konačnici – ne izgubiti sebe.
Cijela je priča počela jednog sunčanog jesenskog dana kada mi je urednica odlučila podariti povjerenje i dati slobodu pisanja u obliku kolumne. Odmah mi je u glavi zazvonilo – to je nešto što si oduvijek željela, to je prilika da pišeš što te zanima, vječni novinarski san nadohvat ti je ruke.
– Sad ćeš biti kao Seks i grad Carrie ili ona što već godinama ima istu sliku, rekla mi je sestra, pritom misleći na Tanju Torbarinu.
Ipak, što su dani odmicali i približavao se sudbonosni utorak, moja se želja smanjivala. Tijek misli išao je otprilike ovako: "Pa što će mi ta sloboda, dobro mi je ovako, ne zamaram se previše, reći ću da odustajem."
Bez obzira na sve, izlaz nije bio moguć, a ja sam ponovo ušla u ring s bijelim papirom… Da pišem o ljubavi, to ljudima treba? Ili o seksu, to uvijek pali? Ili možda da sročim pjesmicu s rimama, to mi je išlo kad sam bila mala!
Al’ sada više nisam tako mala, moram skupiti tih nervoznih par slova koja mi skaču po glavi i iskreno priznati da nisam Carrie. Ipak, svaki ću se tjedan boriti sa zlokobnim ekranom, papirima i nesređenim mislima kako bih pisala kolumnu.
Ona vjerojatno neće postati film, tipkat ću je kao i sada, pet do dvanaest, nervozna i nesigurna iščekivat ću objavu, ali pisat ću. Odlučila sam da će se kolumna zvati "Sama protiv svih", ne zato što sam svađalica, već što se ponekad, kao i svi, osjećam kao Pale sam na svijetu…Svakog dana pokušavam uskladiti svoje i tuđe istine, stići na tramvaj, spakirati stare zadatke, dobiti nove, vidjeti poneko nasmijano lice dragih ljudi i, u konačnici – ne izgubiti sebe.
You must be logged in to post a comment Login