Staklena kutija, sve mi je maglovito, cjevčice, kuc-kuc. U inkubatoru sam. Oh, pa tako sam malena, ne mogu van, a osjetim da mi je i jedno uho savinuto. Hm, ako mi ga netko ne zalijepi, ostat će mi klempavo. Tako i bi…
Već sam neko vrijeme izvan inkubatora, ali i dalje mi je drag, tamo sam bila svoj na svome, cjevčice, moje uho i ja disali smo zajedno. Poznavala sam svaki pedalj, bila sam kraljica inkubatora.
Rastemo tako uho i ja, svijet nam se širi, njega uče slušati, mene pričati, super nam je zajedno. Ipak, u svakom odnosu dolazi do kriza, tako i u našem. Pogodio nas je pubertet. Počela sam ga skrivati, njemu je to naravno smetalo te više nismo razgovarali.
Došlo je doba gdje nisam slušala sebe, sve više sam učila, a sve manje znala. Uho mi je namjerno propuštalo razne nevažne informacije, a oglušivalo se na molbe i tople riječi. Bila sam izgubljena u informacijskoj buci, okružili su me kul bendovi, komadi odjeće, in mjesta i stanje u državi. Uho i ja već smo se potpuno bili okrenuli jedno od drugog.
Ipak, sve ima svoje granice, pomirba je morala doći, nisam vječno mogla tjerati nos da se diže i okretati ga protiv uha. Morala sam priznati krivnju.
Iako sam s godinama već postala mekana te počela osluškivati uho, totalno popuštanje dogodilo se nakon posjeta bolnici gdje mi je prijateljica rodila dvojčeke. Gledala sam ih u inkubatoru kako savršeno kucaju sa svoja četiri uha, a ja nisam mogla s jednim.
Moje uho i ja nakon sretnog događaja ponovo smo se počeli upoznavati. Ja se njega više nisam sramila, a ono mi je šaptalo divne priče o životu.
Nakon nekog vremena upoznala sam nekoga tko je rekao kako je moje klempavo uho najslađe na meni ili da mi je zapravo glava klempava. Tko bi rekao? Baš mi je drago što mi ga nisu zalijepili…
Već sam neko vrijeme izvan inkubatora, ali i dalje mi je drag, tamo sam bila svoj na svome, cjevčice, moje uho i ja disali smo zajedno. Poznavala sam svaki pedalj, bila sam kraljica inkubatora.
Rastemo tako uho i ja, svijet nam se širi, njega uče slušati, mene pričati, super nam je zajedno. Ipak, u svakom odnosu dolazi do kriza, tako i u našem. Pogodio nas je pubertet. Počela sam ga skrivati, njemu je to naravno smetalo te više nismo razgovarali.
Došlo je doba gdje nisam slušala sebe, sve više sam učila, a sve manje znala. Uho mi je namjerno propuštalo razne nevažne informacije, a oglušivalo se na molbe i tople riječi. Bila sam izgubljena u informacijskoj buci, okružili su me kul bendovi, komadi odjeće, in mjesta i stanje u državi. Uho i ja već smo se potpuno bili okrenuli jedno od drugog.
Ipak, sve ima svoje granice, pomirba je morala doći, nisam vječno mogla tjerati nos da se diže i okretati ga protiv uha. Morala sam priznati krivnju.
Iako sam s godinama već postala mekana te počela osluškivati uho, totalno popuštanje dogodilo se nakon posjeta bolnici gdje mi je prijateljica rodila dvojčeke. Gledala sam ih u inkubatoru kako savršeno kucaju sa svoja četiri uha, a ja nisam mogla s jednim.
Moje uho i ja nakon sretnog događaja ponovo smo se počeli upoznavati. Ja se njega više nisam sramila, a ono mi je šaptalo divne priče o životu.
Nakon nekog vremena upoznala sam nekoga tko je rekao kako je moje klempavo uho najslađe na meni ili da mi je zapravo glava klempava. Tko bi rekao? Baš mi je drago što mi ga nisu zalijepili…
In this article:kolumna, moj she, sama protiv svih, slušanje, srce, tina žagar, uho
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login