Veliki naš komediograf Marin Držić negdje je – u Arkulinu, mislim – ispričao poučnu anegdotu o pomižanim smokvama. Ima je i kod Daničića, u njegovim izrekama i poslovicama, a u raznim inačicama i drugim krajevima. Ta je tragikomična sličica svuda rasprostranjena, samo se akteri mijenjaju, ovisno o lokalnim nesuglasicama. Kod nas je, u Slavoniji, tako Cigo, kad se nasitio, zapišao šljive koje je isprosio, da mu ih tkogod ne ukrade.
Krenuše dakle Kotorani u Dubrovnik na sajam. Da bi napakostili Dubrovčićima, kako ih Vidra zove, starim trgovačkim i političkim suparnicima, poškropili su mokraćom spomenute plodove koje su u Grad nosili na prodaju. No kako ih je na putu uhvatila bura i danima vijala morem, nisu imali hrane pa su, gladni, nakon nekog vremena, stalno ponavljajući da "ova nije pomižana" – jednu po jednu, pojeli sve smokve!
Spomenuh vam tu pričicu da bi sljedeće, namjerno hermetične rečenice imale smisla. Ponašam se katkad poput tih Kotorana (ili tog Cige), i dogodi mi se da moram pojesti ono što sam zapišao. Jer ne volim kompromise, a život me na njih stalno nuka, da ne kažem – sili. Jer prečesto govorim "nikad" – a pametan čovjek to ne čini. Jer pogrešno procijenim neke osobe i namjere. I napokon, jer sam stariji i iskusniji pa znam da treba praštati.
Svaka bol na posljetku nestane, izblijedi, a i ljudi se mijenjaju pa vam dojučerašnji neprijatelj može postati bliskiji. Neću reći "prijatelj", to je ipak rijetkost, barem kod mene, ali možda vas njegovi postupci natjeraju da ga promotrite kroz druge naočale. I oprostite. Zato što i dalje vrijedi ona: mladost – ludost. Pa zamjeranje i inzistiranje na pretpotopnim pogreškama drugih nije ništa drugo doli vaš strah. Oholost i bahatost. Pišanje uz vjetar. Ili po smokvama. Što vam silno može pokvariti tek.
Krenuše dakle Kotorani u Dubrovnik na sajam. Da bi napakostili Dubrovčićima, kako ih Vidra zove, starim trgovačkim i političkim suparnicima, poškropili su mokraćom spomenute plodove koje su u Grad nosili na prodaju. No kako ih je na putu uhvatila bura i danima vijala morem, nisu imali hrane pa su, gladni, nakon nekog vremena, stalno ponavljajući da "ova nije pomižana" – jednu po jednu, pojeli sve smokve!
Spomenuh vam tu pričicu da bi sljedeće, namjerno hermetične rečenice imale smisla. Ponašam se katkad poput tih Kotorana (ili tog Cige), i dogodi mi se da moram pojesti ono što sam zapišao. Jer ne volim kompromise, a život me na njih stalno nuka, da ne kažem – sili. Jer prečesto govorim "nikad" – a pametan čovjek to ne čini. Jer pogrešno procijenim neke osobe i namjere. I napokon, jer sam stariji i iskusniji pa znam da treba praštati.
Svaka bol na posljetku nestane, izblijedi, a i ljudi se mijenjaju pa vam dojučerašnji neprijatelj može postati bliskiji. Neću reći "prijatelj", to je ipak rijetkost, barem kod mene, ali možda vas njegovi postupci natjeraju da ga promotrite kroz druge naočale. I oprostite. Zato što i dalje vrijedi ona: mladost – ludost. Pa zamjeranje i inzistiranje na pretpotopnim pogreškama drugih nije ništa drugo doli vaš strah. Oholost i bahatost. Pišanje uz vjetar. Ili po smokvama. Što vam silno može pokvariti tek.
You must be logged in to post a comment Login