Ima jedna vrsta ljudi kojoj se divim, ali ono, baš iskreno divim… Priča ide ovako….
Prije nekih godinu i pol sretnem u gradu bivšu frendicu, sada smo samo, hajdemo reći bolje poznanice i odemo mi na leteću kavicu i dozu ćakule i počne ona s poznatom pričom:
“Ja sam ti njega ostavila jer on je kreten, lopov, alkoholičar, opljačkao me, vodio je dvostruki život dok je bio sa mnom i svi su znali osim mene, sredila sam mu stan, radila i za sebe i za njega, ispraznio mi je račun na banci, vrijeđao me, ograničavao, iskorištavao u svakom smislu itd., itd.”
Naravno, bilo je tu još sočnih detalja iz njihova života, bilo je tu još puno, puno psovki i puno onih termina kojima se časte oni koji se više ne vole, oni koji više nisu skupa i oni koji su izašli iz odnosa jadni, bijesni, ljuti, povrijeđeni i na neki način iskorišteni. Dakle, šarenilo onih loših emocija da sam se i ja sama, dok sam slušala njen monolog, osjećala poprilično loše, nelagodno, ali rekoh, ok, ženi treba da se ispuca, da izbaci to nataloženo smeće u sebi pa nek puca, nek joj bude barem malo lakše.
Priča ona, pokrenula je jednu sudski parnicu protiv njega, pa još jednu, pa ga tuži za ovo, pa ga tuži za ono. Usput *ebe mu sve po spisku i njemu i cijeloj njegovoj obitelji po rodoslovnom stablu, i nikad, ali nikad više mu se više neće vratiti i pogledati ga jer je on takav, i takav, i takav (da opet ne nabrajam kakav je sve) i on joj je napravio to, i to, i to (da opet ne nabrajam što sve). Uglavnom, vidim iz priče da je zaista ta priča pošteno izašla iz okvira onog mirnog i civiliziranog razvoda i prekida i da je to prešlo već u neke dimenzije osvete i onog sistema – tko će koga bolje *ajebat.
Ali, naučila sam se kroz život da neke stvari ne komentiram ako me nitko ništa ne pita, pogotovo ne u ovakvim situacijama. Zaista je u nekim pričama sasvim dovoljno biti samo promatrač.
I tako je vrijeme prošlo, srele smo se još neki put onako „u letu“ i svaki put je priča bila skoro ista – parničenje, sudovi, vrijeđanje, ucjene, manipulacije i ostale gadosti koje ljudi vole sebi ponekad priuštiti u životu da bi napakostili onom drugom, ili da bi se dokazali sebi, ili da se izbore za svoje mjesto pod suncem ili za što god, nebitno…
Prošlo je par mjeseci da se nismo srele i sretnemo se mi neki dan, i uz moje sasvim bezazleno pitanje: “Kako si stara?”
Dotična je samo sramežljivo kao iz topa ispalila: “Ja sam mu se vratila… “
WTF?
I ovaj put sam se pošteno ugrizla za jezik i diplomatski odigrala šutnjom, ali valjda, na mom izrazu lica, nije se moglo sakriti čuđenje i pitanje – zašto, pobogu, zašto?
Naravno, dotična je odmah krenula onom dobro poznatom i zaista nepotrebnom šprancom opravdanja i izgovora, ali nema veze, njen život, njena stvar, ne tiče me se… Jedino što sam uspjela izustiti je bilo ono šokirano: Ok… Zaista si ne dajem nikakva prava da osuđujem, ne dajem si nikakva prava na davanje savjeta i komentiranje tuđih života, ali si dajem bezuvjetno pravo na razmišljanje o tome, o ovoj temi – vraćanje iz nečeg lošeg opet na loše, o razlozima, o tome kakva osoba moraš i biti i gdje su ti kriteriji tvog života i koje su ti vizije partnerskog odnosa…
Zašto se divim ljudima poput nje?
Jednostavno, temelj svakog zdravog odnosa je povjerenje, kad nestane povjerenje – tada nestaje sve. Divim se ljudima koji mogu sve ono loše kao gumicom izbrisati iz svoje glave i opet ispočetka započeti neki kvazi novi život s nekim tko ih je toliko duboko i jako ranio, s istim tim koji ih je na sve moguće i nemoguće načine iskoristio, koji im je nanio toliko nepodnošljivu bol….Zaista im se divim….
Znam, neki će reći – ljudski je opraštati, ok, slažem se…. Svi opraštamo, ali isto tako i sami odlučujemo što ćemo oprostiti i preko kojih stvari ćemo u životu prijeći, a preko kojih ne. Ako i oprostimo, ali nisam sigurna da zaboravimo, možda samo te neke loše događaje stavimo u glavi po strani. Dapače, živimo sada, a ne u prošlosti, ali onda sama biram s kim ću živjeti, je li opet s nekim tko me je užasno povrijedio ili idem prema nečem boljem, ka nekom boljem životu i odnosu…
A opet i to povjerenje! Gradiš ga godinama, a izgubiš ga u trenu… Kako opet opušteno živjeti s nekim i ne samo i pomisliti napravio mi je sve to jednom, tko kaže da neće opet? A i kakav ti je to partnerski odnos kad uvijek nekako strepiš, kad si u grču i kad ti je sve pod povećalom od straha da se povijest ne ponovi, jer jednom kad se opečeš onda zaista često pušeš i na hladno, to je tako, ljudi smo…
Zaista me ta njena priča potakla na mnoga pitanja ispitivanja i analiziranja i puno stvari je ostalo u zraku, nema odgovora. U svakom slučaju, razlozi vraćanja partneru su zaista individualni i svatko radi po nekom svom sudu i osjećaju i nema tu zamjerke, nema tu mjesta osudi.
Neko se vrati iz očaja, netko iz ljubavi, netko iz straha, netko radi djece, netko radi financija… Dakle, 100 razloga i zaista bi trebali široj javnosti biti nebitni. Svatko svoj život zna najbolje, ali isto tako želim reći, jednom kad se čaša razbije i ma koliko god je lijepili i uređivali, ona više nikad neće biti ona sjajna, prekrasna, nova čaša. Tako je nekako i s tim odnosima, kad jednom puknu, nije pravilo, ali…
[box style=”0″]
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
[/box]
