Nedavni posjet Sljemenu, nevezan za Snježnu kraljicu, potaknuo me na razmišljanje o vlastitim strahovima u odnosu svoju djecu. Brojne škole skijanja i razdragane obitelji koje dijele s djecom (pretpostavljam) užitak spuštanja niz padine planine na drvenim daskama podsjetile su me na moje nekadašnje "to do“ jednog dana.
Danas mi je postalo jasno da tu stavku mogu jednostavno izbrisati s popisa, prvo zbog lijenog karaktera da krenem u akciju niz brdo, a drugo zbog straha koji dobro dođe kao izlika za prvo. Ipak, trebam li jednog dana lišiti svoju djecu tog iskustva? Kao osoba koja je do svoje 25. godine legla na operacijski stol zbog slomljenih kostiju, podlijegla istegnutoj tetivi, patila od iščašenog zgloba te gotovo istrošila ligamente koljena na koturaljkama, može se reći, da sam malo smotana, trapava, pa čak i pehist, ali i oprezna. Za jednu osobu nesportskog tipa, mnogo je to ozljeda, statistički ili, ako ćemo priči dati malo mističniji ton uzroka i posljedica – karma.
Ovo istočnjačko vjerovanje vezano uz reinkarnaciju danas se sve češće spominje i na Zapadu, a koji se u našem tradicionalističkom društvu možda najviše oprimjeruje baš u konceptu obitelji. Tko smo, što smo i kuda ćemo doći, često se promatra kroz prizmu naše obitelji, predaka. Naša čast i sudbina vezana je često uz našu genealogiju kako nosimo kolektivističko nasljeđe uspjeha ili neuspjeha zajedno s prezimenom. Trebamo li biti dobri i uzorni kako naša djeca ne bi patila i prenose li se naši grijesi na druge generacije ili jednostavno izgore s nama u paklu te možemo li u nasljeđe prenijeti karmičke bodove koje osvojimo u zemaljskom životu? U odnosu na svemir i ravnotežu istog, moje statistike posjeta bolnicama vjerojatno bi trebale sačuvati moju djecu od sličnog iskustva, no, nažalost, ni univerzum, karma ili vjera u nebesko carstvo ne može nas sačuvati individualne odgovornosti za vlastite postupke.
Naime, baš kao i u konceptu odgoja, po meni svojevrsnoj religiji sa svojim pravilima i vjerovanjima, 12. godina je presudna i u drugim organiziranim sustavima vjerovanja. Tada vas djeca jednostavno prestanu slušati i što ste napravili, napravili ste. Kod hinduista otac nosi karmu svoga djeteta do 13. godine, a nakon toga ono samo odlučuje o svojoj sudbini u sljedećem, reinkarniranom, životu, dok se u katoličanstvu baš negdje u to vrijeme vrši obred krizme ili potvrde kojim se osoba, jednom krštenjem primljena u okrilje Crkve, a sada pod pretpostavkom određene zrelosti i vlastitog sebstva, potvrđuje svoj pristanak da živi po pravilima koja će ga jednom odvesti u pakao ili u raj.
Da, i sve to prije one navale hormona, egzistencijalnih kriza, veltšmerca te općenito odabira vlastitog puta, jer sasvim je nebitno jednog dana jesmo li ih pretjerano štitili od svojih strahova, zaklanjali od okrutnosti svijeta ili ih usmjeravali na jedan životni stil kada će sami jednog dana okusiti raznolikost nedaća, ali i lijepih stvari koje sami nismo mogli ni zamisliti ili smo bili u strahu okusiti ih.
Dvojceki.com
Danas mi je postalo jasno da tu stavku mogu jednostavno izbrisati s popisa, prvo zbog lijenog karaktera da krenem u akciju niz brdo, a drugo zbog straha koji dobro dođe kao izlika za prvo. Ipak, trebam li jednog dana lišiti svoju djecu tog iskustva? Kao osoba koja je do svoje 25. godine legla na operacijski stol zbog slomljenih kostiju, podlijegla istegnutoj tetivi, patila od iščašenog zgloba te gotovo istrošila ligamente koljena na koturaljkama, može se reći, da sam malo smotana, trapava, pa čak i pehist, ali i oprezna. Za jednu osobu nesportskog tipa, mnogo je to ozljeda, statistički ili, ako ćemo priči dati malo mističniji ton uzroka i posljedica – karma.
Ovo istočnjačko vjerovanje vezano uz reinkarnaciju danas se sve češće spominje i na Zapadu, a koji se u našem tradicionalističkom društvu možda najviše oprimjeruje baš u konceptu obitelji. Tko smo, što smo i kuda ćemo doći, često se promatra kroz prizmu naše obitelji, predaka. Naša čast i sudbina vezana je često uz našu genealogiju kako nosimo kolektivističko nasljeđe uspjeha ili neuspjeha zajedno s prezimenom. Trebamo li biti dobri i uzorni kako naša djeca ne bi patila i prenose li se naši grijesi na druge generacije ili jednostavno izgore s nama u paklu te možemo li u nasljeđe prenijeti karmičke bodove koje osvojimo u zemaljskom životu? U odnosu na svemir i ravnotežu istog, moje statistike posjeta bolnicama vjerojatno bi trebale sačuvati moju djecu od sličnog iskustva, no, nažalost, ni univerzum, karma ili vjera u nebesko carstvo ne može nas sačuvati individualne odgovornosti za vlastite postupke.
Naime, baš kao i u konceptu odgoja, po meni svojevrsnoj religiji sa svojim pravilima i vjerovanjima, 12. godina je presudna i u drugim organiziranim sustavima vjerovanja. Tada vas djeca jednostavno prestanu slušati i što ste napravili, napravili ste. Kod hinduista otac nosi karmu svoga djeteta do 13. godine, a nakon toga ono samo odlučuje o svojoj sudbini u sljedećem, reinkarniranom, životu, dok se u katoličanstvu baš negdje u to vrijeme vrši obred krizme ili potvrde kojim se osoba, jednom krštenjem primljena u okrilje Crkve, a sada pod pretpostavkom određene zrelosti i vlastitog sebstva, potvrđuje svoj pristanak da živi po pravilima koja će ga jednom odvesti u pakao ili u raj.
Da, i sve to prije one navale hormona, egzistencijalnih kriza, veltšmerca te općenito odabira vlastitog puta, jer sasvim je nebitno jednog dana jesmo li ih pretjerano štitili od svojih strahova, zaklanjali od okrutnosti svijeta ili ih usmjeravali na jedan životni stil kada će sami jednog dana okusiti raznolikost nedaća, ali i lijepih stvari koje sami nismo mogli ni zamisliti ili smo bili u strahu okusiti ih.
Dvojceki.com
You must be logged in to post a comment Login