Iako sam obećala da neću o tome pisati u kolumni, moram prekršiti obećanje i unaprijed se ispričati. Frende, oprosti! Naš mi je susret vratio vjeru u ljude i podsjetio me na bogatstvo prijateljstva, pa makar i nakon toliko godina.
Nakon dva-tri tjedna usklađivanja obaveza i rasporeda uspjeli smo dogovoriti kavicu. Nismo se vidjeli sto godina. No dobro, ne baš sto, ali skoro.
Iskreno, uhvatila me mala trema. Hoćemo li, u skladu s godinama, navući maske ozbiljnosti i odraslosti ili ćemo nastaviti prijateljstvo gdje smo stali prije desetak godina? Bojala sam se da ću možda morati glumiti nekog drugog, meni potpuno stranog, neprihvatljivog, zainteresiranog, a zapravo da ću shvatiti da smo potpuno različiti i da je vrijeme učinilo svoje. Da smo se promijenili i da više nemamo ništa zajedničko. Bojala sam se da će možda to biti samo potvrda da se ljudi mijenjaju s godinama i da stare prijatelje možda ipak treba spremiti u ladicu, zajedno s uspomenama iz djetinjstva te ih se sjećati s osmijehom na licu i nostalgijom. Prevarila sam se!
Na moje oduševljenje, ništa se nije promijenilo. Razgovor je bio ugodan, tečan, pun smijeha i lijepih uspomena. Nije prošlo ni bez podbadanja, samo nama sličnih, mojeg filozofiranja o životnim problemima i njegova smijeha.
Prošle su godine, a mi se nismo baš puno promijenili. Istina, stislo nas je sa svih strana. Što poslovi, što krediti, zaduženja, režije, dnevne borbe za prosperitet… Znači li to biti odrastao?! Imamo obitelji, obaveze, dileme, probleme, priče o prvim koracima i slinjenju kad rastu zubi, prvoj visokoj temperaturi i trčanju na Hitnu, svađe i sreću u svoja četiri zida, probleme s kinderbetom u spavaćoj sobi i nadu u bolje sutra. Imamo koju boru više i jezičak na vagi pokazuje koju crticu previše, ali i dalje smo to mi, klinci koji su uz Đavole i „Pričaj mi o ljubavi“ sanjarili o budućnosti, promišljali svijet i pjevali. Bili smo dokaz da postoji prijateljstvo između muškaraca i žena (djevojčica i dječaka).
Sada slušamo neku drugu muziku, izlazimo na neka druga mjesta, družimo se s različitim ljudima, jedemo čušpajz s posebnim guštom, radimo sve na što smo se prije zgražali. Istina, još nismo počeli jesti kuhane kokošje nogice iz juhe (fuuuuj!), ali i dalje smo to mi. Bez maski i pretvaranja, bez fensi šmensi spika i glumatanja. Dvoje klinaca koji su nastavili prijateljstvo upravo na onome mjestu gdje je prestalo, ne našom krivnjom, ali to je nebitno. Dvoje klinaca u odijelima odraslih, koji i dalje vole filozofirati (bar ja), dijeliti savjete kao da smo pobrali svu pamet svijeta (opet ja, hahah).
Nisam sigurna da smo ispunili sva svoja očekivanja, ili očekivanja onog drugog. Ali trudimo se. Ne odustajemo. Borimo se s nedaćama svijeta odraslih i starimo. Uvijek ćemo imati Đavole!
Ovo je svojevrsni manifest o svim izgubljenim prijateljima i prijateljstvima. Spomenik dragim ljudima koji su mi obogatili život, a koji su putem nestali iz mog života. Nije bitna krivnja, niti razlog. Volim vas i hvala vam. Bez vas moj život ne bi bio jednak. Hvala vam što ste bili tu, uz mene. Hvala vam što ste trpjeli moje filozofije, smijeh, suze, ispade svih vrsta. Oprostite što vam zaboravljam rođendane, godišnjice (znate da ne pamtim brojeve), oprostite što nisam bila na vjenčanjima, prisustvovala sreći rođenja djeteta, trudnoći. Oprostite ako vam nisam vratila lovu koju sam posudila (znate da zaboravljam). Ali mislim na vas i sada vam dižem spomenik.
Dođite… Popit ćemo kavicu!
Nakon dva-tri tjedna usklađivanja obaveza i rasporeda uspjeli smo dogovoriti kavicu. Nismo se vidjeli sto godina. No dobro, ne baš sto, ali skoro.
Iskreno, uhvatila me mala trema. Hoćemo li, u skladu s godinama, navući maske ozbiljnosti i odraslosti ili ćemo nastaviti prijateljstvo gdje smo stali prije desetak godina? Bojala sam se da ću možda morati glumiti nekog drugog, meni potpuno stranog, neprihvatljivog, zainteresiranog, a zapravo da ću shvatiti da smo potpuno različiti i da je vrijeme učinilo svoje. Da smo se promijenili i da više nemamo ništa zajedničko. Bojala sam se da će možda to biti samo potvrda da se ljudi mijenjaju s godinama i da stare prijatelje možda ipak treba spremiti u ladicu, zajedno s uspomenama iz djetinjstva te ih se sjećati s osmijehom na licu i nostalgijom. Prevarila sam se!
Na moje oduševljenje, ništa se nije promijenilo. Razgovor je bio ugodan, tečan, pun smijeha i lijepih uspomena. Nije prošlo ni bez podbadanja, samo nama sličnih, mojeg filozofiranja o životnim problemima i njegova smijeha.
Prošle su godine, a mi se nismo baš puno promijenili. Istina, stislo nas je sa svih strana. Što poslovi, što krediti, zaduženja, režije, dnevne borbe za prosperitet… Znači li to biti odrastao?! Imamo obitelji, obaveze, dileme, probleme, priče o prvim koracima i slinjenju kad rastu zubi, prvoj visokoj temperaturi i trčanju na Hitnu, svađe i sreću u svoja četiri zida, probleme s kinderbetom u spavaćoj sobi i nadu u bolje sutra. Imamo koju boru više i jezičak na vagi pokazuje koju crticu previše, ali i dalje smo to mi, klinci koji su uz Đavole i „Pričaj mi o ljubavi“ sanjarili o budućnosti, promišljali svijet i pjevali. Bili smo dokaz da postoji prijateljstvo između muškaraca i žena (djevojčica i dječaka).Sada slušamo neku drugu muziku, izlazimo na neka druga mjesta, družimo se s različitim ljudima, jedemo čušpajz s posebnim guštom, radimo sve na što smo se prije zgražali. Istina, još nismo počeli jesti kuhane kokošje nogice iz juhe (fuuuuj!), ali i dalje smo to mi. Bez maski i pretvaranja, bez fensi šmensi spika i glumatanja. Dvoje klinaca koji su nastavili prijateljstvo upravo na onome mjestu gdje je prestalo, ne našom krivnjom, ali to je nebitno. Dvoje klinaca u odijelima odraslih, koji i dalje vole filozofirati (bar ja), dijeliti savjete kao da smo pobrali svu pamet svijeta (opet ja, hahah).
Nisam sigurna da smo ispunili sva svoja očekivanja, ili očekivanja onog drugog. Ali trudimo se. Ne odustajemo. Borimo se s nedaćama svijeta odraslih i starimo. Uvijek ćemo imati Đavole!
Ovo je svojevrsni manifest o svim izgubljenim prijateljima i prijateljstvima. Spomenik dragim ljudima koji su mi obogatili život, a koji su putem nestali iz mog života. Nije bitna krivnja, niti razlog. Volim vas i hvala vam. Bez vas moj život ne bi bio jednak. Hvala vam što ste bili tu, uz mene. Hvala vam što ste trpjeli moje filozofije, smijeh, suze, ispade svih vrsta. Oprostite što vam zaboravljam rođendane, godišnjice (znate da ne pamtim brojeve), oprostite što nisam bila na vjenčanjima, prisustvovala sreći rođenja djeteta, trudnoći. Oprostite ako vam nisam vratila lovu koju sam posudila (znate da zaboravljam). Ali mislim na vas i sada vam dižem spomenik.
Dođite… Popit ćemo kavicu!
You must be logged in to post a comment Login