Starost, mladost ili bilo što drugo su često relativne kategorije. I jasno je da duhom možemo biti i mladi i stari i djeca bilo kada. Isto tako je točno da svaka faza u životu ima svoje objektivne karakteristike te prednosti i mane.
Ne smeta mi što sam starija. Ponosna sam na svoje godine. Postigla sam puno…ali nije li čudno da sada kada živimo dulje manje poštujemo starost?
Jerry Hall
Sve i ništa
Zadnjih godinu dana radim s ljudima starijima od 80 godina. Spoznaja koja me iznenadila je da stari ljudi kada uživaju, tada zaista uživaju u svemu. Iznenadilo me jer to se češće viđa kod djece.
Vesele se suncu kao da su dobili na lotu. Svaki procvjetali cvijet je radost. Uživaju u hrani i piću svaki dan. Obrok koji ja pojedem za pet minuta oni guštaju bar pola sata. Svaki zalogaj je poslastica. Svaki razgovor je zanimljiv i slušaju što im se govori. Postavljaju brdo pitanja i ne žele da razgovor završi.
Promatrati prirodu i slušati cvrkut ptica, fascinantnije je od bilo kakve glazbe ili društvene mreže.
Istovremeno, kada su loše, onda su loše. Ništa nema smisla i ne žele izaći iz ponora. Apetit ne postoji i ništa ih ne zanima.
U mladosti su dani kratki, a godine duge. U starosti su godine kratke, a dani dugi.
Papa Paul VI
Svima je tako
Svi imamo te polarnosti u sebi, uvijek. Samo u starosti ih imamo vremena primijetiti. A u djetinjstvu jednostavno jesmo to što jesmo i osjećamo sve. Kada imamo vremena ući “duboko” u svaku emociju, svako zadovoljstvo i svaku bol puno je više promjena raspoloženja.
Kod djece te promjene kraće traju. Oni su minutu sretni, a sljedeću plaču. Onda su malo ljuti pa onda za tri minute opet euforično skaču.
U starosti je to sve malo produženo jer kada smo odrasli naučili smo što je prihvatljivo, a što ne. Što smo stariji te kočnice se ponovo polako otpuštaju.
U djetinjstvu ih nemamo uopće, a odrastanje nas nauči kada ih povući i gdje su granice.
Pa tako u srednjoj dobi dođemo kako riječ i kaže u nekakvu sredinu gdje svašta “moramo”.
Moramo raditi i zaraditi, odgajati djecu, ganjati karijeru, ostati mladoliki i relevantni i još puno toga.
Pokušavamo balansirati polarnosti koje su u nama. Mislimo da imamo previše za izgubiti pa stišćemo kočnicu sve češće i utvrđujemo granice. To nas često čini “mlakima”. Nema prevelikih padova ali ni uspona. Zato nam se često čini da smo sve već vidjeli i napravili. Rijetko vidimo smisao u bilo čemu jer nam se čini da ništa više nije novo ili uzbudljivo i da sve već znamo.
U starosti mislimo da nemamo više što za izgubiti jer ionako je kraj, pa se prepuštamo krajnostima. A u djetinjstvu smo potpuno opušteni jer ne znamo za posljedice.
Imamo li izbora ili je to, naprosto, u životu tako?
Mislim da to svatko za sebe mora procijeniti i odlučiti. U tome je možda i tajna. Znati kada i kako biti opušten kao dijete, ozbiljan kao osoba srednje dobi ili prepušten kao u starosti. Ili možda ponekad sve odjednom!
Svaka od tih faza i sve između imaju svoje polarnosti. Imaju svoju svrhu i vrijednost. Kako ćemo ih doživljavati ovisi o nama i odlukama koje kroz sve te faze donesemo. Iz svake imamo puno za naučiti i svakoj možemo uživati ako svjesno prihvatimo svoju ulogu u svemu.
Starenje nije izgubljena mladost, već nova faza mogućnosti i snage.
Betty Friedan
Početak ili kraj
Starost može biti novi početak ili kraj. Možemo konačno vidjeti sve faze i sudjelovati u životu u potpunosti. Možemo biti zahvalni na svemu ili sebi i svima oko sebe zamjerati greške i propuste. Možemo žaliti za vremenom koje je brzo prošlo ili učiniti što ljepšim ono što slijedi.
Možemo se kriviti ili tražiti krivca u drugima, a možemo i prihvatiti stvari takve kakve jesu i biti zadovoljni.
Možemo uživati kao djeca ili biti zakočeni i živjeti u samopostavljenim granicama.
U svakom slučaju život uvijek nađe put i nastavlja se s nama ili bez nas.
Što je zadivljujuća ili zastrašujuća spoznaja ovisno o tome kako doživljavate sami sebe i svoju ulogu u svemu! Gdje se vi nalazite? U sredini, na početku ili kraju?
Što duže živim, život postaje ljepši.
Frank Lloyd Wright
