Što se dogodi s prijateljstvima kada prestanemo biti oni koji uvijek prvi zovu?

Često se pitam jesmo li svjesni koliko su međusobni odnosi krhki, koliko se lako slome, koliko malo treba da se između dvoje ljudi sve raspline i nestane kao da ničega nikad nije ni bilo, a ta se veza gradila godinama. Godine i godine uspona, padova, lijepih trenutaka, onih manje lijepih. Godine smijeha, ponekad i suza, težine…

Ne pričam isključivo o partnerskim odnosima, već općenito o odnosima svake vrste, pa tako i o prijateljskim odnosima.

Ponekad se pitam jesmo li svjesni toga da, pored svih vrijednosti koje nosi jedan odnos, zaboravljamo na uzajamnost, na obostranost kao važan dio odnosa.

Vraćajući se unatrag kroz svoj život, promatrajući svoje odnose i prijateljstva, vidim da su se neka s vremenom ugasila, zamrla, nestala. Ne iz nekih posebnih razloga, već zato što nije bilo uzajamnosti.

One sasvim male obostranosti, one jednostavne, elementarne, one koja čak i ne traži puno, već ono najmanje moguće…

Što kada stane onaj koji uvijek sve pokreće?

Postoje ljudi koji su pokretači, motivatori, inicijatori. Ljudi kojima nije teško organizirati putovanje, izlet, večeru ili druženja. Ljudi kojima nije teško podići slušalicu, nazvati, pitati „Kako si?” i uvijek su oni ti koji nešto prvi pokrenu, dok se ostatak oslanja na uvijek iste ljude po sistemu: pusti, to će netko drugi…

Međutim, što se dogodi kad taj koji uvijek sve pokreće stane?

Često se dogodi upravo to: stane lokomotiva, stane cijeli vlak.

Odjednom više nema toliko druženja, putovanja, izlazaka, večera…

I sama sam netko tko je donedavno bio vječiti pokretač skoro pa svega, od usputnih blic-druženja, ono, čisto da se vidimo, do višednevnih putovanja. Cijela ta organizacija, koja je često zahtijevala izniman napor i razrađivanje do sitnih detalja, nije mi bila problem. Dapače, radila sam to s velikim zadovoljstvom. Važno mi je bilo da se družimo, da smo svi na okupu i da nam je lijepo. I zaista nam je bilo lijepo.

Kada život promijeni prioritete

Međutim, život k’o život, mora ti ponekad staviti neki zarez da malo usporiš, da se malo smiriš, da malo prepustiš stvari nekim drugim ljudima, pa ako ni zbog čega drugog, onda barem zato da vidiš gdje ste na liniji prijateljskog ulaganja, truda, volje i nalaženja načina.

Život mi je nekako neobično izmiješao karte, slobodnog vremena sve manje, obveza sve više. Došla sam u razdoblje života u kojem često nemam vremena ni za sebe, a kamoli za organizaciju ikakvih druženja, čak ni onih najjednostavnijih.

I tek sada primjećujem ovo: kao da je sve odjednom stalo. Mnoge drage ljude nisam već vidjela podosta vremena, nismo se ni čuli, a o izletima, putovanjima i predstavama tu više nemam što ni reći. Sretnemo se nekad, tu i tamo, onako usput, i sve se svodi na ono: „Sjećaš se kad smo išli tamo? Pa mogli bismo opet tako nešto…”

Da, naravno da bismo opet mogli, dapače, ali ja vremena za organizaciju nemam i sve ostane na tome „mogli bismo…”. To „mogli bismo” najčešće se nikad ne pretoči u stvarnost, u sadašnjost… Sve ostane samo na riječima.

Koliko zapravo ulažemo u prijateljstva?

Često se pitam koliko smo u odnosima komotni, koliko smo sebični i koliko dugo smo u stanju oslanjati se na onog drugog bez imalo grižnje savjesti.

Isto tako se pitam koliko su neki odnosi uopće duboki i iskreni kad tako lako pustimo da se ugase, da zamru, da ispare.

Dolazim do spoznaje da možda upravo onda kada malo zastanemo shvatimo koliko je toga zapravo ovisilo samo o nama.

Nikako ne očekujem da svi uvijek dajemo jednako, ali očekujem da postoji volja, želja i trud s druge strane, jer odnos ne čini samo jedna osoba.

Jesmo li se udaljili ili samo čekamo da netko drugi napravi prvi korak?

Možda se neki odnosi ne izgube zato što je nestalo bliskosti, već zato što se prestalo ulagati u njih. Često nestanu zato što se uvijek čeka onog nekog drugog – da prvi nazove, da prvi organizira, da gurne onu prvu kockicu domina pa će se početi rušiti redom jedna za drugom…

I zato se pitam – jesmo li se zaista udaljili ili smo samo predugo čekali da netko drugi napravi prvi korak? Ili smo pak sve uzimali zdravo za gotovo, bez imalo srama, propitivanja sebe i, na koncu, fer igre?

Odnose bilo koje vrste treba njegovati, ulagati u njih, treba ih čuvati, ali ono najvažnije, prije svega treba ih željeti, ali iskreno željeti s obje strane…