Baš mi kaže frendica neki dan, kako je upoznala nekog fora tipa preko društvene mreže i kako su se danima natipkavali, a sada su se konačno odlučili i upoznati u stvarnom svijetu. U biti, on je odlučio da bi je volio i vidjeti i upoznati …
Nakon njenog premišljanja i analiziranja, žena skupi svu hrabrost ovog svijeta, ode s tipom na dogovorenu kavicu, jer tip je baš pravo muško iza monitora, drag, komičan, na slikama super izgleda, rječit, ma baš sve onako kako bi trebalo biti.
Naravno, jedva sam dočekala da taj susret završi, da dođe kući i javi mi, do detalja, kako je prošao. Nisam mogla dočekati taj trenutak.
I naravno, javlja mi navečer – susret totalni fijasko, tip totalno bez veze, kako izgledom, tako i svojim komunikacijskim vještinama, ponašanjem, ono – tipa kreten samo takav!
Uglavnom, kaže mi ona: Ovo mi je prvi i zadnji put da sam ovako nešto napravila!!!!
Slušajući njenu priču, nasmijala sam se do suza, s jedne strane, a s druge strane se nisam mogla prestati čuditi kako ljudi sebi svašta ufuraju u glavu, kako, ustvari, izuzetno puno očekuju, a pri tom ne razumiju da najveća očekivanja donose i najveća razočarenja. Sama sam svjesna činjenice da se u životu izuzetno teško postaviti tako da ne očekuješ ništa od ljudi oko sebe. Teško je, ali nije nemoguće.
Pogotovo ne znam što treba očekivati od prvog susreta s tipom kojeg si upoznala preko društvene mreže i od susreta na slijepo?
Počevši od samog izgleda – svi na društvene mreže stavljaju slike u svom najboljem izdanju. Ono, kad su divni, nasmijani, našminkani, ušminkani, najmršaviji, najzgodniji, poziraju, namještaju se satima i sve to izgleda, usudila bih se reći, baš onako – holivudski.
Žene i muškarci, čim ih vidiš na tim fotkama – samo ih poželiš pored sebe. Izgledaju naprosto fantastično, zamamno, očaravajuće. Malo tko stavlja na mreže one brutalne životne fotke kad se ujutro probudiš sav natečen od spavanja sa skorenom slinom preko cijelog obraza, očima punih krmelja… Iako, meni su upravo takve slike najdraže jer su životne, sve ove namontirane – sere mi se od njih…
Komunikacijske vještine – često su ljudi sakriveni iza monitora vrlo elokventni, susretljivi, razgovorljivi, pričali bi o svemu i svačemu, iskreno hrabri. Rekla bih brutalno smo hrabri, jer monitor i papir sve trpe.
Zaista komunikacija preko monitora je često vrlo laka i pitka, riječi samo teku. Dok u stvarnom svijetu, kad nekog upoznaš i susretneš se s njime, na prvu baš i ne ispade tako, pogotovo ako ste već komunicirali preko porukica ili kako god, onda već nekako podsvjesno stvoriš sliku o osobi kao vrlo elokventnoj i ako se uspostavi da komunikacija ne ide tim zamišljenim tokom u glavi nastane lagani kaos.
U biti, rekla bih da putem dopisivanja sam u glavi stvoriš sliku o osobi, njegovom karakteru. Tek kad se sretnete uživo i kad vidiš i čuješ, ta slika koju vidiš, ne odgovara slici u tvojoj glavi, tada nastane fijasko. Ali ono, totalni fijasko, što po meni, iskreno, i nije tako strašno i grozno, jer svi smo mi samo ljudi i imamo neke svoje strahove. Sasvim je normalno i prirodno, i nije ti baš svejedno kad se ideš s nekim naći prvi puta jer vi ste ,u biti ,koliko god komunicirali preko medija, ipak samo dvoje stranaca na istom mjestu koji su došli sa svojim željama i vizijama onog drugog.
Iznimke postoje i ima situacija kad se dvoje ljudi kliknu na prvu, zaista ima. To postoji, ali češće nekako čujem sa strane da taj prvi susret “na slijepo” završi ne baš tako sjajno i bajno.
Ali, opet ponavljam, sve su to neka naša očekivanja od suprotne strane, sve su to naši filmovi koje tražimo da odigra suprotna strana i kad ne bude odigrano onako kako smo si mi zamislili u svojoj glavi, nastane taj famozni fijasko.
Stoga, bez velikih očekivanja, barem ne kod prvog susreta i tada neće biti niti velikih razočaranja, ali opet, kako je to samo tako lako reći a tako se teško upravo tako postaviti…
[box style=”0″]
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
[/box]
