Što više gledam oko sebe, sve više vidim nesretne ljude

Da, zaista, sve je nekako manje sretnih ljudi, ljudi s osmjehom na licu. Sve je manje ljudi koji se od srca smiju i vesele životu. Primjećujem to nezadovoljstvo od samog prolaska ulicom, pa do pričanja sa svojim prijateljima, s poznanicima, svatko je na neki svoj način tužan, nesretan, nezadovoljan sobom, životom ili nečim sasvim trećim.

Slušam samo ljude bliske meni s kojima otvoreno razgovaram; ova ima stan, auto, karijeru, nema ljubavi pa je nesretna. Druga ima ljubav, obitelj, posao, stan pa je opet nesretna, ova treća ima isto sve, ali nema posao, pa je nesretna.

Puno ljudi oko mene, svatko na svoj način i iz svojih razloga nečim nezadovoljan, svatko na svoj način nesretan.

Često se pitam što se događa ljudima?

Čemu toliko nezadovoljstva i nesreće u našim životima? Razmišljam jesmo li, možda, postavili prevelike ciljeve koje nismo mogli ispuniti pa smo i dotakli naše osobno dno? Tražimo li previše od života i onda, kad to ne dobijemo,stvaramo frustraciju svime što nas okružuje?

Ponekad ni sama ne znam koji je točan odgovor na sva ta pitanja koja postavljam u glavi slušajući ljude, dok mi se povjeravaju.

Uvijek kažem da je sreća vještina. Biti sretan je nešto što se uči i prakticira redovito iz dana u dan, pogotovo kad uđeš u neke godine i onda kada te život sasvim dovoljno izlupa po glavi, leđima i gdje već god stigne.

nesretno

Biti sretan se uči

Biti sretan se uči onda kad se pogubiš u svim životnim vrtlozima, jer svatko od nas mora priznati često uleti u taj vrtlog životnog crnila i on te povuče i vuče te sve dublje u samo središte i često je vrlo teško iskoprcati se iz njega, ali kako kažu ljudi – sve je to život…

Mislim nekako da su se ljudi sve više i više okrenuli onom traganju za materijalnim i tu su izgubili sebe, izgubili svoju putanju na putu do sretnog života. Juriš za materijalnim dobrima cijeli život, a zaboraviš nahraniti onaj drugi dio sebe – dušu.

Apsolutno se slažem da je materijalno potrebno. Naravno da je. Živimo u materijalnom svijetu i potrebno je prilagoditi se jer bez novca se ne može, ali isto tako mislim da je svakako potrebno napraviti onaj balans između jurcanja za materijalnim dobrima i stvarima koji nas pune iznutra, stvarima, ljudima, situacijama koji nam pune dušu.

Napraviti taj balans u svijetu kakvom živimo često nije lako jer vremena se gotovo i nema i svi smo isprogramirani obavezama, od ujutro kad otvorimo oči, pa sve dok ne zaspemo. Ali, isto tako nije ni nemoguće, jer koja minuta za sebe i spasenje svoje duše u danu uvijek se nađe ili bi se barem moramo potruditi da je nađemo, za naše dobro.

Odgovornost

Isto tako, što je ljudima često vrlo teško prihvatiti, je da su sami odgovorni za svoj život pa tako i za kreiranje vlastite sreće. Uvijek krivca za svoju nesreću i nezadovoljstvo traže u onom nekom ili nečem drugom, a nikako da shvate da je jedina sreća u njima samima i da jedino što trebaju je da je ponovno potraže u sebi.

Mi smo si sami organizatori vlastitog života i vlastite sreće i ako sami ne pronađemo sreću u sebi nikada, ali baš nikada nećemo biti sretni ni sa svima oko sebe, jer to je tako… I apsolutno ne pušim fore da je sve oko nas crno i depresivno jer nije! Jer je svaki dan nova prilika za biti sretan i svaki dan nam nudi ono nešto radi čega možemo biti sretni, ali dakako, uvijek je izbor na nama..

Ukoliko sami ne otkrijemo sreću, ne počnemo je živjeti punim plućima, sve će više biti ljudi koji imaju sve, a nemaju ništa – prazni i neispunjeni… Nesretni…

Ako ne stanemo samo na tren i ne zamislimo se malo o svom životu, listi prioriteta u životu sve više ljudi će biti s epitafom: “Umro s dvadeset godina, pokopan sa sedamdeset.”

Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay