Biti prijatelj. Što znači biti prijatelj? Onaj pravi iskreni prijatelj. Ima li danas iskrenih prijateljstava ili je to samo bajka 21. stoljeća skrivena pod maskom nekih osobnih interesa?
Još uvijek vjerujem u prijateljstva ona duboka i jaka, koja traju skoro pa zauvijek, ali ponekad se iskreno i duboko zamislim nad svim tim definicijama prijateljstva jer često se malkice, neću reći razočaram, jer se ne želim razočarati u neke ljude koji me okružuju, jednostavno ne želim jer je to moj izbor, ali ponašanja pojedinaca me navedu na duboka razmišljanja i analize.
U biti, navodi me na razmišljanje to znaju li se ljudi oko nas, a koje smatramo prijateljima, lakše nositi s našim padovima ili uspjesima?
Kad sam donosila neke važne životne odluke i radila u životu iskreno bolne i duboke rezove, svi su bili tu negdje oko mene, hrabrili me i bodrili jer su znali što me čeka. Znali su nešto što su oni mislili da će mi se možda dogoditi, mislili su da možda trebaju biti tu pored mene i da mi je potrebna njihova potpora.
Mislili su da ako učinim neke radikalne poteze, da će mi skupa s tim potezima doći i bol i tuga i bespomoćnost i sva neka ona loša stanja. Iako, to je bio samo njihov film mog života i neka njihova realnost, u mojoj glavi tada, moja realnost je bila nešto sasvim drugo i nije tu bilo mnogo patnje i boli, a još manje drame.
Ali naglašavam, u njihovoj glavi je moj život tada i moji tadašnji potezi su bili nešto s negativnim predznakom i smatrali su da ih trebam i da mi potrebna njihova “ruka”. Iskreno, zaista sam im duboko zahvalna na tome, ali…Ali, ako ne pitam za pomoć i mišljenje to bi značilo da mi niti ne treba i da znam što ću i kako ću i znači da su mi stvari u glavi posložene. U mojoj glavi odluka je donesena, pa ma koliko me koštala – moja je i nema sile da me odgovori od mojih ciljeva.
Svi su bili tu negdje oko mene, ponekad čak i previše. Ponekad su mi čak i smetali sa svim tih hrabrenjima i riječima tipa: ti to možeš.
Znam ja sama što ja sve mogu. Svi mi sami znamo što sve možemo i koliko možemo i nema tog prijatelja, niti najbliže osobe koja ti treba objasniti što ti to sve možeš. Tko zna bolje od nas samih što možemo? Nitko do nas samih.
Rezime: dakle, ti “padaš” svi su oko tebe, ok, hvala im na tome. To je jedna krajnost.
Druga krajnost
Koračam polako prema ostvarenju svojih malih , osobnih snova, prema onom nečem što želim i prema onom nečem što bi me činilo sretnom. Laganim kasom idem prema svom cilju s mnogo uspona i padova, ali idem jer to je nešto što želim i konačno dođem do točke da se moja želja materijalizira, da bude opipljiva na fizičkom planu.
Naravno, mojoj sreći nema kraja jer ću ubrati plodove svog rada i rado to dijelim s ljudima oko sebe jer to sve smatram svojim osobnim uspjehom i nailazim na zid komentarima: ma ti si luda, to je nemoguće, sanjaš, ma nema šanse da ti se to dogodi, sve se to događa negdje i nekom drugom, živiš u oblacima, a tu i tamo uleti neki kiseli bravo…..
Gdje je tu sada ona podrška kao kad sam kvazi padala i bila na kvazi rubu dna svog života?
Gdje je podrška kad koračaš prema ostvarenju svojih snova?
Gdje je sada ta ruka da te povuče još malo i noga da te šutne do zvijezda, do svojih osobnih zvijezda?
Nema je…
Nakon svega mislim da je vrlo malo onih iskrenih ljudi koji su stvarno s nama kada smo na našim osobnim dnima i kad izgubljeni lutamo bespućima crnila samog sebe, kao što je i vrlo malo onih koji se iskreno znaju nositi s našim osobnim srećama, uspinjanjima i postignućima.
Nije li definicija prijateljstva biti s nekim i u dobru i u zlu? Kažu da je, ali nekako mi se sve više čini da je ljudima lakše manevrirati s nekim kad je taj netko na dnu.
Sve češće vidim da se je vrlo teško nositi s nečijim uspjehom jer i tada se javljaju emocije, ali one neke emocije koje ne ulaze u termin prijateljstva, nažalost…..
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
