Koliko smo uistinu iskreni prema sebi kad pričamo o strahu? Koliko se bojimo i čega se najčešće bojimo? Potiskujemo li ga i koliko nas on koči da “živimo punim plućima”? On se, prije svega, čini se, uvijek događa nekom drugom.
Kad bolje razmislim nekad su to bili, oni pomalo “smiješni” strahovi od kukaca ili morskih pasa, a danas su to sve češće strahovi koje si ni sami ne znamo objasniti, a stvaraju tako neugodan osjećaj tjeskobe te jednoj, sasvim normalnoj, zreloj i urbanoj ženi, čak i napadaj panike.
O tome se, naravno, kao i o mnogo drugih stvari puno ne priča, jer ne bi bilo “normalno” priznati sebi da nam svima ponekad svašta prolazi kroz glavu i da se jednostavno, u nemoći kontroliranja svojih misli, ponekad zaista pretjerano bojimo, a ni sami ne znamo čega zapravo.
Živimo život kakav naši roditelji nisu živjeli kad su bili naših godina. Tada se radilo da bi se živjelo, bio ti solo ili imao obitelj.
Danas, čini se, živimo da bismo radili, uz poneku iznimku ekipe koja radi na sebi pa redovito osvještava svoje izgovore kada je u pitanju bilo kakav gust koji sebi trebamo priuštiti jer poslušajte se samo, za to nikad nema niti vremena niti novaca. Živa istina. Svi su izgubili glavu za poslom kao da sutra ne postoji, urbana žena je pod pritiskom ostvarivanja sebe u svim ulogama, nebitno jesu li te uloge one koje ju usrećuju ili to čini zato što se to od nje očekuje. Ne zna to ona vjerojatno ni sama.
Sigurna sam da bi se naši roditelji pogubili u ovom pomalo surovom kapitalizmu, a i mi nismo baš poštimani najbolje da takav tempo dobro podnosimo. I nama je, baš kao i Amerima, psihoterapeut postao najbolji prijatelj, a tome sam se čudila prije 15 godina, misleći kako sam sretna gdje živim. Čini se, takav lifestyle stigao je i u Hrvatsku, pa nije ni čudo što nas strah preplavljuje i što smo totalno pogubljeni.
Strah je vrlo neugodna i intenzivna emocija, no psiholozi će reći da nije uvijek tako loše osjećati strah. Moj kolega, s kojim već nekoliko godina proučavam tjelesnu empatiju, Hrvoje Maleković, psiholog i kognitivno bihevioralni terapeut, reći će da je strah pozitivan kad je uistinu opravdan, što bi značilo da je ok kad je usmjeren na neku realnu opasnost, no kad je usmjeren na nešto što je nerealno tada postaje negativan. Logično.
Poseban strah je, kaže, i strah od straha. On budi nelagodu, a oni koji ga imaju više se boje tih simptoma nego situacije u kojima se javlja.
Ja, osobno, ne mogu reći da sam u djetinjstvu bila posebno plašljiva djevojčica, ali da, bojala sam se pasa, no ne i mraka. Iako su u vrijeme mog puberteta i adolescencije vremena bila puno sigurnija, kriminala kod nas gotovo i nije bilo, samoj mi se iz izlaska nije padalo napamet vraćati kući busom ili tramvajem, a o pješačenju noću da i ne govorim.
Danas se pasa više ne bojim, a i dalje se sama noću ne vraćam ni od kuda, no na tom sam strahu nekako i zahvalna.
Dijete sam poprilično anksiozne mame, no životna energija s kojom sam rođena, moja strast za životom i moj temperament nadvladali su sve mamine strahove s kojima sam se borila. Rano sam se počela baviti sportom, što me dodatno osvijestilo i osnažilo, pa sam usprkos maminim željama da studiram jezike, jer u tome sam kaže mama bila najbolja, završila na kineziološkom fakultetu bez straha od sportskih ozljeda koje me nisu zaobišle.
Mama je naravno umirala od straha što zbog ozljeda, što zbog svojih dijagnoza ovog ili onog artritisa. Danas sam tom sportu neizmjerno zahvalna jer čuva moje psihofizičko zdravlje, a i sigurna sam da sam dio straha pobijedila baš zahvaljujući tome.
S 21 godinu prvi puta sam letjela preko oceana, a mama je naravno tada završila s kolitisom jer osim od straha od aviona, veći je strah izazvalo moje višemjesečno landranje po Americi.
Nisam je mogla razumjeti, odupirala sam se s velikom ljutnjom svakom njenom strahu, bio on opravdan ili neopravdan.
I tako sam bez straha, živjela punim plućima, sve do trenutka dok se nije rodila moja, sad već petogodišnja djevojčica, Eva Maria. Sav taj progutani strah kojem sam se svjesno odupirala, podigao se rođenjem moje princeze. Po prvi puta spoznala sam osjećaj nemoći, prvi neobjašnjivi strah, prvi puta osjećaj da se ne mogu opustiti i ono najgore osjećaj čekanja da se opet barem na trenutak vrati ona bezbrižnosti…
Propitkivala sam samu sebe jesam li ja normalna i ima li svaka mama “taj” osjećaj i bori li se s time?! Srećom, zahvaljujući poslu kojim se bavim okružena ženama kojima baš ja osobno moram biti stup, ali i slika i prilika jedne, normalne, obične žene koja se isto bori sa strahovima i s opuštanjem kad sama sa suprugom odem na par dana, shvatila sam da je većina majki u istom “sosu”. Svaka ona iskrena i emocionalno dostupna mama, a takvih je u mom okruženju puno, reći će da nije lako i da nikad više neće biti isto.
Logično, ako ništa drugo, kao majka imam odgovornost za to malo biće koje me još itekako treba, pa je određena doza takvog straha sasvim normalna.
Draga prijateljica mi je jednom rekla: “Ana moja, ja imam osjećaj, otkako sam rodila, da stalno nešto čekam…” Bila je u pravu, jer isto se događa i meni i vjerojatno velikoj većini majki.
Sad možda i razumijem vlastitu mamu i nerijetko me još uvijek ljuti anksioznost koju sam progutala jer si na trenutke ne znam pomoći, ali jedno sam sigurna da ću učiniti drukčije, sagledat ću taj strah, ostati s njime ne bi li moja Eva jednog dana imala manjih problem od mene.
Sama sam sebi obećala da je zbog toga nipošto neću sputavati ni u čemu i težit ću da ne ide mojim putem već putem pored mene, a da stigne dalje nego što sam ja ikad mogla sanjati. A kako ću se ja nositi s time, samo Bog zna.
Postoji i onaj strah od nepovjerenja u vlastito tijelo koji godinama uspješno rušim u svojoj dvorani pomažući svojim klijenticama, koji moram spomenuti. Ovaj odlomak će sa smiješkom čitati moje klijentice koje su taj strah prevladale, a kakav je to osjećaj, samo one znaju.
Nevjerojatno je koliko su žene u nedostatku tjelesne aktivnosti tijekom života blokirane na temu svog vlastitog tijela. Skrivajući se cijeli život iza fasade šminke, garderobe, a potpuno odstranjene od tijela u kojem žive. Mnoge se, nažalost, nisu imale priliku baviti sportom, ili su ih često kritizirali da su motorički nesposobne, izbjegavajući tako i osnovne tjelesne aktivnosti u sklopu škole što je rezultiralo životom u kojem nema onog osjećaja sebe u potpunosti. Barem ne onog tjelesnog dijela koji danas više i nije tako nebitan jer pišem već dugo, dugo da emocije i tijelo idu u paketu.
Postoji, dakle, strah da vaše tijelo ne može jer se ne osjeća dobro ni sigurno niti u jednoj tjelesnoj aktivnosti.
Ali izlaganjem takvom strahu, uzimanjem kormila u svoje ruke, uz malo povjerenja, u mojoj dvorani taj strah nestaje i baš one koje nisu nikad, danas uživaju u ljepoti i snazi svog tijela bez imalo straha koji postaje prošlost. I ona koja se nikad, ali baš nikad nije popela na uže u školi, sada se penje na šipku, dvadeset ili trideset godina kasnije. Ona koja se bojala okretaja naglavačke, sada uživa u vlastitoj snazi i osjećaju da je pobijedila strah te da on više ne postoji.
One su baš na toj šipci kao na vrhu svijeta. Svejedno je li to na vrhu Velebita, Mont Everesta ili šipke u mojoj dvorani jer je osjećaj pobjede uvijek isti!!!
I za kraj, želim nam svima samo hrabrosti da se s bilo kojim strahom suočimo i da se uspješno borimo s njime, jer sve mi, koliko god bile snažne, nosimo neku dozu straha i to je sasvim OK.
Autor: Ana Kuhanec Brašnović
