Moja djeca počinju doživljavati svijet oko sebe, to smo već utvrdili, a iz dana u dan i ja postajem svijesna te činjenice. Na redu je strah od odvajanja. Ne daj Bože da mama mora na WC, prozori se tresu. Kažu da djeca do godine života ne shvaćaju sebe kao pojedince, pa dolazi do anksioznosti prilikom odvajanja od majke. No, kad ih imate dvoje odjednom, taj par čini jedan entitet, duplo glasniji i dvostruko potrebitiji. "Aaaaaaaaaaa, kako slatko!", reći će neki.
Naravno da svaka majka uživa u mamocentričnosti svoje djece sve dok ta ljubav ne postane zamorna. Istina, lijepo je biti omiljen i voljen, pa makar i 12-13 godina dok se anđelčići ne pretvore u prištave vragove i počnu bježati od vas.
Upravo taj strah od napuštanja koji se javlja s osam mjeseci života utire put drugim fobijama koje pokupimo tijekom života. Prva je stepenica zasigurno strahu od samoće koji u većem broju pogađa žene, a koji se javlja neovisno o godina kod svake odrasle jedinke. To je onaj trenutak u životu kada se zabrinuto zapitate hoćete li umrijeti sami ako već niste oformili obitelj i proširili obiteljsko stablo jer djeca su onaj zicer na koji sve ulažemo kada nam ponestaje ideja i opcija. Što me dovodi do sljedećeg – straha od smrti koji sa sobom nosi i neizbježno pitanje "Jesam li mogao više ili bolje", a tu su i egzistencijalni strah, strah od bolesti, letenja, pauka, zmija, neuspjeha…
Lista je individualna, baš kao i borba s istima. Puno je toga u životu što čeka moj pakleni duo, puno razočaranja i oduševljenja. Ipak, možda je najgora spoznaja da sve radimo sami jer jednom kada shvatimo da samo mi sami određujemo svoj put i imamo "ključ sreće", kako se popularno kaže, odgovornost može biti zastrašujuća (vidi: strah od samoće, paragraf 3, op.a).
Ipak, srećom, većina nas ne osjeća breme samoće i uživamo u pomoći svojih bližnjih i prijatelja. U početku roditelji su tu da nas osove na noge, pogurnu u životu i budu neprimjetna štaka te nisam sigurna da itko prevlada taj strah od odvajanja, ma koliko stari bili i svoje djece postavili na noge, kada roditelj umre i napusti nas, odlazi i jedan dio nas. Zatim su tu bračni partneri, prijatelji i na kraju djeca. Zajednički nazivnik: ljubav!
Da, ljubav je motor za perpetuum mobile zvan život. A naš mali strah od razdvajanja još je slađi jer je začet u njoj.
Uživajte u njihovoj ljubavi i pažnji i ne zaboravite da smo prvo djeca svojih roditelja, zatim smo roditelji svoje djece, pa smo roditelji svojih roditelja i najzad smo djeca svoje djece.
Dvojceki.com
Naravno da svaka majka uživa u mamocentričnosti svoje djece sve dok ta ljubav ne postane zamorna. Istina, lijepo je biti omiljen i voljen, pa makar i 12-13 godina dok se anđelčići ne pretvore u prištave vragove i počnu bježati od vas.
Upravo taj strah od napuštanja koji se javlja s osam mjeseci života utire put drugim fobijama koje pokupimo tijekom života. Prva je stepenica zasigurno strahu od samoće koji u većem broju pogađa žene, a koji se javlja neovisno o godina kod svake odrasle jedinke. To je onaj trenutak u životu kada se zabrinuto zapitate hoćete li umrijeti sami ako već niste oformili obitelj i proširili obiteljsko stablo jer djeca su onaj zicer na koji sve ulažemo kada nam ponestaje ideja i opcija. Što me dovodi do sljedećeg – straha od smrti koji sa sobom nosi i neizbježno pitanje "Jesam li mogao više ili bolje", a tu su i egzistencijalni strah, strah od bolesti, letenja, pauka, zmija, neuspjeha…
Lista je individualna, baš kao i borba s istima. Puno je toga u životu što čeka moj pakleni duo, puno razočaranja i oduševljenja. Ipak, možda je najgora spoznaja da sve radimo sami jer jednom kada shvatimo da samo mi sami određujemo svoj put i imamo "ključ sreće", kako se popularno kaže, odgovornost može biti zastrašujuća (vidi: strah od samoće, paragraf 3, op.a).
Ipak, srećom, većina nas ne osjeća breme samoće i uživamo u pomoći svojih bližnjih i prijatelja. U početku roditelji su tu da nas osove na noge, pogurnu u životu i budu neprimjetna štaka te nisam sigurna da itko prevlada taj strah od odvajanja, ma koliko stari bili i svoje djece postavili na noge, kada roditelj umre i napusti nas, odlazi i jedan dio nas. Zatim su tu bračni partneri, prijatelji i na kraju djeca. Zajednički nazivnik: ljubav!
Da, ljubav je motor za perpetuum mobile zvan život. A naš mali strah od razdvajanja još je slađi jer je začet u njoj.
Uživajte u njihovoj ljubavi i pažnji i ne zaboravite da smo prvo djeca svojih roditelja, zatim smo roditelji svoje djece, pa smo roditelji svojih roditelja i najzad smo djeca svoje djece.
Dvojceki.com
You must be logged in to post a comment Login