Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Horoskop

Strah od zmija

Ili: kako ga zaboraviti u sekundi.

"Fobija ne mora biti tretirana ako Vas ne limitira u svakodnevnom funkcioniranju. Ako je potreban tretman, molim Vas, javite se psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru…"

Kad vratim malo film unatrag, fobija od zmija obilježila je moje najranije djetinjstvo, ali i pubertet. Nije postojala trava tako zelena i meka a da ja prije svakoga koraka nisam prvo pogledala leži li negdje sklupčana zmija. Nije postojala šuma tako mirisna i bogata a da nisam osluškivala šum lišća i sumanuto lupala štapom ne bih li otjerala i posljednje živo stvorenje u krugu od kilometra. Ali ne, moja me fobija ipak nije blokirala u uživanju u svemu što mi život pruža. Strah od zmija ipak je samo fobija.

Ali sinoć sam se zablokirala, ukočila se. I posljednji atom u mom tijelu drhtao je pri samoj pomisli što se dogodilo. U trenu sam ga izgubila. Banalna situacija, kuham knedle za večeru i njega više nema. Gdje je? Otišao je baki. Kod bake ga nema…Gdje je? U ulici gdje šetamo psa…nema ga. Ulica lijevo, ulica desno, trčim, plačem…Izgubila sam cipele, nema veze, bodu me kamenčići na cesti, ne osjećam bol. Ima samo četiri godine. Vičem. Dozivam. Nema ga. Mrak je.

Strah. Samo iskonski strah o gubitku djeteta. To se ne događa meni, to se uvijek događa nekom drugom. Kako su mogli izgubiti dijete? Gdje su gledali? Zašto nisu pazili? Pa zaboga, oni su roditelji, to im je dužnost, obaveza. Kako su mogli otići na večeru i ostaviti ih same? Na koga je pazila u parku ako nije na svoju princezu? Roditelji su uvijek krivi. A sad sam taj roditelj ja.

Svjetlo na kraju ulice. Siluete muškarca, psa i djeteta. Eno ga. Išao je naći tatu i psa, koji su bili u šetnji. Kako mu je to samo palo na pamet? Zna da se mora javiti. Zna da mora pitati. Ne smije sam van! Nikad ga nisam tukla, ali sad ću mu pokazati, samo da nikad više to ne ponovi… Približavam im se. Sad ću se dobro izvikati, preplašit ću ga kao što je on nas. Ali iz mojih usta ne izlazi ni riječ, muk. U tišini se penjemo u stan. Samo tihi jecaji. Tišina, zaglušujuća tišina, kroz glavu mi prolazi tisuću riječi, misli lete. U glavi mi tutnja. Puna sam. Ako probam procesuirati samo još jednu, makar malu informaciju, puknut ću po šavovima, eksplodirati. Šutim. Gleda me, suznih očiju…A ja – ja i dalje šutim, suze mi liju. Reci nešto, gukni, viči, šutim.

Tresak vrata, ulazi, utrčava, plače, viče: „Gdje si bio? Budalo! Idiote! Umrla sam od straha. Pazim na tebe, vučem te za rukav…a tebe sad nema! Majmune.“Bujica riječi iz usta moje sedmogodišnje ljepotice. U dahu je izrekla sve ono što sam ja mislila, trebala reći, ipak sam ja roditelj. I dalje šutim.

Ležimo na krevetu, grlimo se i svi plačemo. „Mama, neću više nikad.“ „I nećeš više, majmune!“ – opet je bila brža. Stišćem ih i dalje šutim. Zaspali su. Mišurka i Principessa u mom krilu, tamo gdje trebaju i biti. Sad su sigurni i zaštićeni.

Knedle još stoje na štednjaku. A zmije? Ma koje zmije…

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Pročitajte još

Drama Queen

Što je to život? Jeste li na pravom ili pogrešnom životnom putu, tko su vam suputnici?

Obitelj

Danas ćemo vam otkriti zašto je nekad dobro biti upravo ovaj - loš roditelj!

Život u dvoje

Teme koje predviđaju sretnu budućnost.

Drama Queen

Jasno mi je koliko su u strahu velike oči i koliko u strahu naš mozak počinje reagirati, prečesto, apsolutno krivo i koliko se svi...

Advertisement