Strahovi

Pročitao sam negdje da postoje samo dva izvorna, iskonska straha: od buke i od visine. Oni s ljudskim rodom putuju od njegovih početaka, prate nas od osvita čovječanstva. Svi ostali, uključujući i onaj od smrti, naučeni su, stečeni s vremenom, kao nepotreban balast koji nam usporava rast i duhovni razvoj.

Zvučalo mi je logično tada, no dopuštam mogućnost da tvrdnja nije točna. Buka je naše pretke upozoravala da im se približava neka divlja životinja, mamut, lav ili medvjed. Rika sabljozubog tigra mnogima je vjerojatno bila posljednje što su uopće čuli. Šljakala je i stvar s visinom premda smo navodno sišli s drveća, jer je ona čovjeku neprirodna. Da smo trebali drugovati s pticama, imali bismo krila.

Ti strahovi postoje i danas, uza sve one koje smo otad ponijeli sa sobom. Ako ne vjerujete, provjerite. Dovoljno se prišuljati kakvoj bakici dok prelazi preko ceste, i onda naglo zatrubiti. Vidjet ćete da će odskočiti najmanje tri metra, čudesnom snagom i gipkošću. Odakle je samo uspjela izvući te fascinantne atletske sposobnosti? Ili pokušajte zajebavati tipa visokog dva metra. Ukradite mu pivo ispred nosa ili njegovu curu zgrabite za sisu. Ako to riječi "strah" ne da novo značenje, doista ne znam što bi vas moglo prestrašiti.

I onda mi dođe frendica koja je bila na regresiji i kaže da se zapravo plaši braka jer je u prošlim životima u takvom aranžmanu svaki put bila jako nesretna! Em joj je bilo dosadno, em se osjećala zarobljenom i zatvorenom, em u njenim vezama nije bilo ljubavi. Zamislite vi to! Povrh svega što je jebe u glavi, ima i lošu karmu. Ali glavno da je ona sebi sve objasnila. I da su time svi problemi riješeni.

Doista, ničega se na svijetu ne treba bojati – osim idiota.