Na jednom od mojih putovanja po hrvatskoj, uputio sam se od Zagreba prema Rijeci i Istri. 1996. godine sam radio u Istri i uspomene na to mjesto su još bile svježe i žive. Projekt je uključivao obnavljanje kuća za obitelji koje su posvojile djecu u jednom od najslikovitijih sela u kojima sam ikad bio.
Zanimalo me da li organizacija još uvijek funkcionira, pa sam se razveselio kad sam se sreo s Odiliom, ženom koja je sa svojim mužem Slovencem osnovala udrugu Nadomak sunca, koja je nositelj tog projekta. Ispričala mi je što se događalo posljednjih 15-ak godina. Njezina borba s hrvatskom birokracijom dokazala je kako je ona žena s puno hrabrosti, a pritom je još odgojila 12-ero posvojene djece i svoju obitelj. Vrlo inspirativno!
Opusti se i uživaj uz burek i kavu
Bosansku granicu sam prošao 5. ožujka. Sjeverna Bosna je dosta daleko pa ju to čini prilično neeuropskom, a bio sam sretan i što se moja prva probušena guma dogodila kad sam već bio u civilizaciji.
Kasnije tog dana stigao sam u Banja Luku gdje me moj couchsurf domaćin Predrag odvukao na ludu rođendansku zabavu. Kad smo otišli sa zabave iznenadila me aktivnost u gradu, na svakom uglu smo nailazili na otvorene pekarne. Počastili smo se burekom, najpoznatijom balkanskom poslasticom.
Na putu prema Sarajevu prošao sam pokraj prekrasnog kanjona gdje je 2009. godine održano Svjetsko prvenstvu u raftingu. Mogu reći da Hrvati imaju kultni status u Bosni te da se gleda i hrvatska televizija. Bosanci su kao narod vrlo entuzijastični, ne samo da me policija zaustavljala već i nasumični ljudi koji su mi nudili burek i kavu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da uživam!
Vlak smrti do Mostara
U Sarajevu sam ponovo naletio na savršene domaćine. Jedan od posebnijih trenutaka na ovom putovanju bilo je to kada su moja dva turska domaćina koja su u Sarajevu na privremenom radu počela obavljati svoju dnevnu molitvu na sredini dnevnog boravka. Osjećao sam se mirno te sam shvatio kako me iznenađenja na putovanju u potpunosti ispunjavaju.
Na dan kad sam odlazio iz Sarajeva, ceste su bile prekrivene snijegom. Ipak to još nije bio dovoljno veliki izazov za Sulkyja i mene, pa sam se odlučio ići do Mostara planinskom rutom. Prešao sam više nego nekoliko kamiona, a put prema dolje bio je bolji od bilo kojeg vlaka smrti. Sreo sam dečke iz Mađarske koji u džipu putuju prema Sahari. Bili su izrazito sretni što na cesti vide nekog tko je luđi od njih.
Granična policija u Crnoj gori najviše me ugnjavila do sada. To što nemam registraciju policiju općenito čini nervoznom, a ovaj put sam bio nadomak da kroz planine putujem još 60 kilometara do drugog graničnog prijelaza. Ipak, dogodilo se čudo, šef policije promijenio je mišljenje. Iako sam imao puno pitanja o tom kako to da se dogodila promjena mišljenja, prije nego bi se ponovo predomislio uskočio sam u Sulkyja i odvezao se što dalje. Prekrasni Kotorski zaljev je bio prvi susret Sulkya i Mediterana. Obalna cesta provela me je kroz prekrasne dijelove gdje su ruski investitori željeli uništiti stijene i izgradili luksuzne hotele.
Od prošlog vikenda istražujem Albaniju. Sulky je imao ozbiljan kvar pa sam svoje znanje španjolskog morao prevesti na talijanski kako bi se sporazumio s albanskim mehaničarima jer se morao se izraditi dio za Sulkyja. Da mi se ovo dogodilo u Njemačkoj bili bi potrebni tjedni da krenem dalje, a sada sam u roku nekoliko sati bio na putu za plesni podij u Tirani.
The 2010 Silk Route
Zanimalo me da li organizacija još uvijek funkcionira, pa sam se razveselio kad sam se sreo s Odiliom, ženom koja je sa svojim mužem Slovencem osnovala udrugu Nadomak sunca, koja je nositelj tog projekta. Ispričala mi je što se događalo posljednjih 15-ak godina. Njezina borba s hrvatskom birokracijom dokazala je kako je ona žena s puno hrabrosti, a pritom je još odgojila 12-ero posvojene djece i svoju obitelj. Vrlo inspirativno!
Opusti se i uživaj uz burek i kavu
Bosansku granicu sam prošao 5. ožujka. Sjeverna Bosna je dosta daleko pa ju to čini prilično neeuropskom, a bio sam sretan i što se moja prva probušena guma dogodila kad sam već bio u civilizaciji.
Kasnije tog dana stigao sam u Banja Luku gdje me moj couchsurf domaćin Predrag odvukao na ludu rođendansku zabavu. Kad smo otišli sa zabave iznenadila me aktivnost u gradu, na svakom uglu smo nailazili na otvorene pekarne. Počastili smo se burekom, najpoznatijom balkanskom poslasticom.
Na putu prema Sarajevu prošao sam pokraj prekrasnog kanjona gdje je 2009. godine održano Svjetsko prvenstvu u raftingu. Mogu reći da Hrvati imaju kultni status u Bosni te da se gleda i hrvatska televizija. Bosanci su kao narod vrlo entuzijastični, ne samo da me policija zaustavljala već i nasumični ljudi koji su mi nudili burek i kavu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da uživam!
Vlak smrti do Mostara
U Sarajevu sam ponovo naletio na savršene domaćine. Jedan od posebnijih trenutaka na ovom putovanju bilo je to kada su moja dva turska domaćina koja su u Sarajevu na privremenom radu počela obavljati svoju dnevnu molitvu na sredini dnevnog boravka. Osjećao sam se mirno te sam shvatio kako me iznenađenja na putovanju u potpunosti ispunjavaju.
Na dan kad sam odlazio iz Sarajeva, ceste su bile prekrivene snijegom. Ipak to još nije bio dovoljno veliki izazov za Sulkyja i mene, pa sam se odlučio ići do Mostara planinskom rutom. Prešao sam više nego nekoliko kamiona, a put prema dolje bio je bolji od bilo kojeg vlaka smrti. Sreo sam dečke iz Mađarske koji u džipu putuju prema Sahari. Bili su izrazito sretni što na cesti vide nekog tko je luđi od njih.
Granična policija u Crnoj gori najviše me ugnjavila do sada. To što nemam registraciju policiju općenito čini nervoznom, a ovaj put sam bio nadomak da kroz planine putujem još 60 kilometara do drugog graničnog prijelaza. Ipak, dogodilo se čudo, šef policije promijenio je mišljenje. Iako sam imao puno pitanja o tom kako to da se dogodila promjena mišljenja, prije nego bi se ponovo predomislio uskočio sam u Sulkyja i odvezao se što dalje. Prekrasni Kotorski zaljev je bio prvi susret Sulkya i Mediterana. Obalna cesta provela me je kroz prekrasne dijelove gdje su ruski investitori željeli uništiti stijene i izgradili luksuzne hotele.
Od prošlog vikenda istražujem Albaniju. Sulky je imao ozbiljan kvar pa sam svoje znanje španjolskog morao prevesti na talijanski kako bi se sporazumio s albanskim mehaničarima jer se morao se izraditi dio za Sulkyja. Da mi se ovo dogodilo u Njemačkoj bili bi potrebni tjedni da krenem dalje, a sada sam u roku nekoliko sati bio na putu za plesni podij u Tirani.
The 2010 Silk Route
You must be logged in to post a comment Login