Najsvježija filmska diverzija Ivana-Gorana Viteza (Bitange i princeze, Zakon, Posljednja pričest), Šuma summarum iliti film o skupini fićfirića hrvatske reklamne agencije s nizozemskim pizdunčićem na čelu uprave i njihovom odlasku na ležerni "team building" u pitomu šumicu koji će se ubrzo premetnuti u surovi "team bleeding", na prvu vas loptu draška da joj lupite pečat hrvatske Južnjačke utjehe.
No čim se izjednači temperatura dupeta i stolice u kinodvorani, čovjeku u glavu stigne da ćorcima puca u prazno. Dok kod Hilla do krvavog nesporazuma dolazi ponajprije zato jer autohtoni žitelji pasivnih krajeva nemaju razvijen smisao za humor kao urbane seljačine, u Vitezovom su filmu odnosi mnogo zapetljaniji iako se stvaraju i pucaju među likovima manje-više karakternima kao reklamna kampanja za novu mrežu ili dobro staro pivo.
Neizbježnim se ipak čini povući malu paralelu s pijetlovima žanra koji trčkaraju po susjednom, srpskom dvorištu, Životu i smrti porno bande te kvazikontroverznom Srpskom filmu, a koje Šuma summarum nadmašuje za pola koplja. I dok dva spomenuta susjeda na svoj uvrnuti način portretiraju "srećne srpske porodice", Šuma summarum razvaljuje cijeli mali spektar hrvatskih obitelji.
U cijeloj zavrzlami Šume summarum oslobađaju se porivi i pakleni planovi sretne obitelji marketinških, PR i inih agencija, raspižđuje se sretna obitelj civil(izira)nog društva i ogoljuje ju se kao krajnje frustriranu svojim otpadništvom, dok domaći hilbilisi u svoj pohod ne kreću grčevito braneći svoj opskurni način života pred najezdom gradskih skakavaca nego se ispostavlja da su samo jeftino oruđe prvospomenute porodice prodavača magle koje je izmaknulo kontroli.
Svu tu vojsku živopisnih likova, od Bosanaca koji su Sarajevo branili u Celju do militantnih feministica, od incestuozne braće do napirlitanih karijeristica, Vitez pred gledatelja istresa na prilično brutalan i gotovo sablažnjiv – rekli bi dežurni ćudoredari – ali izrazito duhovit i svakom filmu uvijek dobrodošao crnohumorni način (kultnim bi se odmah moglo proglasiti zgode poput Brankovih (Vilim Matula) flešbekova, a osobito progovaranje zgođušne hilbilisice Judite (Mirna Medaković) jezikom Augusta Šenoe u svom prvom i zadnjem pokušaju bijega iz incestuozne vukojebine). Iako bi se neke likove moglo proglasiti pretjeranima, cjelinu ne treba shvaćati kao redateljevo inzistiranje na krajnostima nego tek kao ponešto brutalniji presjek naših svakodnevnih prosjeka.
Kad smo već upleli srpsku braću, teško je izbjeći termin treša. U širem je smislu Šuma summarum trešerska točno koliko je treš doba u kojem živimo i nimalo trešerskija, u užem smislu, od trešerske države u koju su nas ni krive ni dužne donijele rode. Možda i najtrešerskiji moment uopće ne pripada filmu nego nezgodici s filmskom vrpcom koja se na premijeri u dvorani pet zagrebačkog Movieplexa istopila negdje oko treće četvrtine filma, a dio se gledateljstva, vjerujem, u tom trenutku zapitao: "Ček… To je kraj?"
Dobar će komad tog i takvog gledateljstva u likovima trijumfalno prepoznavati kolege s kojima brejnstormaju, kolegice s kojima odlaze na ručkić ili ekipu s kojom od pet do sedam demonstriraju protiv nepravde i ugnjetavanja, ali to dođe nešto kao upirati prstom u ogledalo. U tom je smislu Šuma summarum sličica društva kojim lutamo kao Crvenkapice po šumi dok si, samodopadne duše, istodobno umišljamo da business klasom letimo visoko iznad nje.
Bez obzira na krajnje subjektivne usporedbe sa susjedima a i šire, Šuma summarum nije ni srpski, ni bosanski, ni američki, ni europski, a na sreću, nije ni hrvatski film. Šuma summarum je jednostavno – film. A to je upravo ono što (maloj) kinematografiji treba kako bi se izbjegao sadržaj zagrade.
Suma summarum – pogledajte film. Kako sinoć na premijeri reče Joško Lokas, teško da ćete ga ikad vidjeti na HRT-u.
No čim se izjednači temperatura dupeta i stolice u kinodvorani, čovjeku u glavu stigne da ćorcima puca u prazno. Dok kod Hilla do krvavog nesporazuma dolazi ponajprije zato jer autohtoni žitelji pasivnih krajeva nemaju razvijen smisao za humor kao urbane seljačine, u Vitezovom su filmu odnosi mnogo zapetljaniji iako se stvaraju i pucaju među likovima manje-više karakternima kao reklamna kampanja za novu mrežu ili dobro staro pivo.
Neizbježnim se ipak čini povući malu paralelu s pijetlovima žanra koji trčkaraju po susjednom, srpskom dvorištu, Životu i smrti porno bande te kvazikontroverznom Srpskom filmu, a koje Šuma summarum nadmašuje za pola koplja. I dok dva spomenuta susjeda na svoj uvrnuti način portretiraju "srećne srpske porodice", Šuma summarum razvaljuje cijeli mali spektar hrvatskih obitelji.
U cijeloj zavrzlami Šume summarum oslobađaju se porivi i pakleni planovi sretne obitelji marketinških, PR i inih agencija, raspižđuje se sretna obitelj civil(izira)nog društva i ogoljuje ju se kao krajnje frustriranu svojim otpadništvom, dok domaći hilbilisi u svoj pohod ne kreću grčevito braneći svoj opskurni način života pred najezdom gradskih skakavaca nego se ispostavlja da su samo jeftino oruđe prvospomenute porodice prodavača magle koje je izmaknulo kontroli.
Svu tu vojsku živopisnih likova, od Bosanaca koji su Sarajevo branili u Celju do militantnih feministica, od incestuozne braće do napirlitanih karijeristica, Vitez pred gledatelja istresa na prilično brutalan i gotovo sablažnjiv – rekli bi dežurni ćudoredari – ali izrazito duhovit i svakom filmu uvijek dobrodošao crnohumorni način (kultnim bi se odmah moglo proglasiti zgode poput Brankovih (Vilim Matula) flešbekova, a osobito progovaranje zgođušne hilbilisice Judite (Mirna Medaković) jezikom Augusta Šenoe u svom prvom i zadnjem pokušaju bijega iz incestuozne vukojebine). Iako bi se neke likove moglo proglasiti pretjeranima, cjelinu ne treba shvaćati kao redateljevo inzistiranje na krajnostima nego tek kao ponešto brutalniji presjek naših svakodnevnih prosjeka.
Kad smo već upleli srpsku braću, teško je izbjeći termin treša. U širem je smislu Šuma summarum trešerska točno koliko je treš doba u kojem živimo i nimalo trešerskija, u užem smislu, od trešerske države u koju su nas ni krive ni dužne donijele rode. Možda i najtrešerskiji moment uopće ne pripada filmu nego nezgodici s filmskom vrpcom koja se na premijeri u dvorani pet zagrebačkog Movieplexa istopila negdje oko treće četvrtine filma, a dio se gledateljstva, vjerujem, u tom trenutku zapitao: "Ček… To je kraj?"
Dobar će komad tog i takvog gledateljstva u likovima trijumfalno prepoznavati kolege s kojima brejnstormaju, kolegice s kojima odlaze na ručkić ili ekipu s kojom od pet do sedam demonstriraju protiv nepravde i ugnjetavanja, ali to dođe nešto kao upirati prstom u ogledalo. U tom je smislu Šuma summarum sličica društva kojim lutamo kao Crvenkapice po šumi dok si, samodopadne duše, istodobno umišljamo da business klasom letimo visoko iznad nje.
Bez obzira na krajnje subjektivne usporedbe sa susjedima a i šire, Šuma summarum nije ni srpski, ni bosanski, ni američki, ni europski, a na sreću, nije ni hrvatski film. Šuma summarum je jednostavno – film. A to je upravo ono što (maloj) kinematografiji treba kako bi se izbjegao sadržaj zagrade.
Suma summarum – pogledajte film. Kako sinoć na premijeri reče Joško Lokas, teško da ćete ga ikad vidjeti na HRT-u.
You must be logged in to post a comment Login