Bajke, mitovi, epske sage o junačkim djelima koja čine odvažni pustolovi – te poznate i voljene priče pune fantastičnih i magičnih pojedinosti uvijek nas iznova začaraju, iz naraštaja u naraštaj. One nam nešto govore, privlače nas i nose zato što su to priče o nama. Uklonimo li površinski sloj simbola, metafora i alegorija – opisuju sve nas i našu junačku misiju: putovanje do željenog cilja, prevladavanje kušnje i duhovni razvoj, razbijanje obmana i prevladavanje karakternih mana… Sve dok se napokon kući ne vratimo prosvijetljeni.
Junaci su tih priča često obične, čak ispodprosječno pametne mlade osobe; katkad je riječ o plemiću koji se treba dokazati ili pak o najmlađem i najnevinijem od trojice braće, no obdarenom vedrim optimizmom kao plaštem koji ga zakriljuje od nevolja. I kakav god bio, taj naš protagonist stavljen je na kušnju, uhvaćen je u zamku, suočen je s izazovom. On nailazi na različite teškoće, svladava ih te tako stječe iskustvo, samopouzdanje i zrelost, sve dok se ne razvije u pravoga junaka, u istinskog nadčovjeka.
Ali osim moći povećava se i njegova lakomislena oholost. U naponu snage pada u zamku ili biva tako ranjen da ga ni njegova golema snaga i srčanost ne mogu spasiti. Toliko je toga postigao, toliko je toga svladao, a sad odjednom postaje potpuno bespomoćan.
Što se dogodilo? Zaustavile su ga vlastite karakterne mane, napukline i slabosti. Ono što se arhaično i staromodno naziva smrtnim grijesima – ljutnja, oholost, neumjerenost u jelu i piću, škrtost, zavist, bludnost i lijenost – uvijek je uz nas, bez obzira na terminologiju. Na toj točki grijeh se mora pročistiti u svoju suprotnost; ljutnja se mora pretvoriti u popustljivost, oholost u poniznost, neumjerenost u umjerenost, škrtost u zadovoljstvo onim što se ima, zavist u skromnost, bludnost u kreposno partnerstvo, lijenost u spremnost na vlastiti doprinos. Opsjednutost sobom mora se pretvoriti u pomaganje drugima a vlastita volja mora biti zamijenjena predavanjem višoj volji. Bez toga nema postizanja jedinstva sa svijetom i sa samim sobom. Bez toga nema sretnog povratka kući.
Na početku rekoh, junakovo putovanje naše je putovanje; putovanje od naivne nevinosti do konačne mudrosti i savršenosti. Njegovi ispiti hrabrosti naši su ispiti hrabrosti. Samo, ograničenih smo spoznaja, ne vidimo stvari u pravoj perspektivi, pa nam se čini da smo u svakodnevnom životu više slični umornim, bezvoljnim glumcima u beskrajnoj sapunici nego hrabrim vitezovima u potrazi za Svetim Gralom. Zaboravili smo tko smo i kamo idemo. I zato nam nikad ne dosadi slušati o hrabrom putniku koji se pobjednički vraća svojima poslije opasnih putovanja u daleke zemlje, bez obzira na to koliko smo puta čuli te univerzalne, svevremenske priče. One su tu da nas podsjete na stvari koje smo zametnuli putujući svakodnevicom. Da nas, tu i tamo, probude.
Junaci su tih priča često obične, čak ispodprosječno pametne mlade osobe; katkad je riječ o plemiću koji se treba dokazati ili pak o najmlađem i najnevinijem od trojice braće, no obdarenom vedrim optimizmom kao plaštem koji ga zakriljuje od nevolja. I kakav god bio, taj naš protagonist stavljen je na kušnju, uhvaćen je u zamku, suočen je s izazovom. On nailazi na različite teškoće, svladava ih te tako stječe iskustvo, samopouzdanje i zrelost, sve dok se ne razvije u pravoga junaka, u istinskog nadčovjeka.
Ali osim moći povećava se i njegova lakomislena oholost. U naponu snage pada u zamku ili biva tako ranjen da ga ni njegova golema snaga i srčanost ne mogu spasiti. Toliko je toga postigao, toliko je toga svladao, a sad odjednom postaje potpuno bespomoćan.
Što se dogodilo? Zaustavile su ga vlastite karakterne mane, napukline i slabosti. Ono što se arhaično i staromodno naziva smrtnim grijesima – ljutnja, oholost, neumjerenost u jelu i piću, škrtost, zavist, bludnost i lijenost – uvijek je uz nas, bez obzira na terminologiju. Na toj točki grijeh se mora pročistiti u svoju suprotnost; ljutnja se mora pretvoriti u popustljivost, oholost u poniznost, neumjerenost u umjerenost, škrtost u zadovoljstvo onim što se ima, zavist u skromnost, bludnost u kreposno partnerstvo, lijenost u spremnost na vlastiti doprinos. Opsjednutost sobom mora se pretvoriti u pomaganje drugima a vlastita volja mora biti zamijenjena predavanjem višoj volji. Bez toga nema postizanja jedinstva sa svijetom i sa samim sobom. Bez toga nema sretnog povratka kući.
Na početku rekoh, junakovo putovanje naše je putovanje; putovanje od naivne nevinosti do konačne mudrosti i savršenosti. Njegovi ispiti hrabrosti naši su ispiti hrabrosti. Samo, ograničenih smo spoznaja, ne vidimo stvari u pravoj perspektivi, pa nam se čini da smo u svakodnevnom životu više slični umornim, bezvoljnim glumcima u beskrajnoj sapunici nego hrabrim vitezovima u potrazi za Svetim Gralom. Zaboravili smo tko smo i kamo idemo. I zato nam nikad ne dosadi slušati o hrabrom putniku koji se pobjednički vraća svojima poslije opasnih putovanja u daleke zemlje, bez obzira na to koliko smo puta čuli te univerzalne, svevremenske priče. One su tu da nas podsjete na stvari koje smo zametnuli putujući svakodnevicom. Da nas, tu i tamo, probude.
You must be logged in to post a comment Login