Sve naj… svima

Nadam se da ste ga proveli s onima koje najviše volite, baš kao i ja. I vjerujem da vam je bilo lijepo. Doduše, Božić nije bio bijel, već kišni. I bilo je neobično toplo, malo pretoplo… Ozbiljno je to što pričaju o globalnom zatopljenju ali ja i tako teško podnosim višeslojno odijevanje i hladne noge, stoga nisam cmizdrila zbog vremena.

Prošle subote sam se hvalila kako ćemo za Božić do Kineza, tako je i bilo. Rezervirali smo stol, uredili se i uputili na jednu raniju večeru. No, kad smo stigli na mjesto zločina – mrak. Molim?? Što ne rade?? Pa kako? Šok i nevjerica, no stisnuli smo zvonce i sitna ljubazna Kineskinja nam je otvorila i pitala što želimo. What?? Kako što želimo, objašnjavamo joj da smo rezervirali stol i da smo došli na večeru. Nestala je na trenutak. Potom se vratila i ljubazno nas uvela u restoran. Odlično. Sami u restoranu i kuhar kuha samo za nas. Biti ćemo usluženi prvi, hrana će biti brzo gotova, glavni smo! Prijateljica I se potpuno izbezumila jer smo već u autu imali neke ideje o bijelom roblju, klaonicama i slično, tako da se ufurala u taj film.

Ostatak ekipe je bio oduševljen, odmah smo se bacili na menije i nakon predjela razmijenili darove koje smo ponijeli, u lijepim šarenim ukrasnim vrećicama. Haha. Svi smo se obradovali sitnicama, jer pokloni su bili u duhu recesije. Zatim je stigao drugi slijed slasne hrane. Naime, kad smo naručivali hranu, došao je kuhar koji priča hrvatski malo bolje nego njegova družica, kćer, sestra ili ne znam tko je bila djevojka na vratima i prasnuo: 'Može, ja kuham, vi jedete i onda idete, jer mi mora u Zagleb još.'. Može. Dovraga, kako je suptilan. Ali,sve je bilo fino kao i uvijek, bez obzira što su se žurili, hrana nije bila ofrlje spravljena. Ali, ima nešto u njihovoj hrani. D nije mogao spavati, ja sam se budila svakih sat vremena, prijatelj je spavao dvanaest sati kao zaklan. Ne znam što, ali nešto je svakako čudno u kineskoj kuhinji. Ili smo se jednostavno svi skupa prejeli. Mogu misliti kako su se Kinezi smijali kad smo otpakiravali stvarčice, sve je to njihov narod izradio. Na odlasku smo se srdačno zahvalili i pozdravili ih, a draga sitna ženskica s početka priče nam je zaželjela 'Sletan lođendan'. Sweet. Tako smo proveli badnjak, morate priznati da je malčice neobičan.

Što se događalo u prvom dijelu dana, bio je čisti rad. Sister i ja smo od jutra kupovale namirnice, usisavale stan, ribale pod (Je), kuhale ručak (Elle), a bor smo baš fino ulickale. Gotovo je savršen. Nabacali smo sve kuglice, mraziće, zvjezdice, kućice, darove koje smo imale doma (da smo imale još natrpali bismo ga i više) i omotali ga u stotine sitnih lampica. Odličan je. Najbolji bor dosad. Najšareniji na svijetu. Lijepo ću ga uslikati da se uvjerite kakav je. Ima i one lizaljke koje sam htjela. One viseće. Doduše, samo dvije, jer sam druge pojela, ali tu su. Na balkonu ove godine ništa, zato susjedi imaju poluhisterično crveno svijetlo pa blešči.

Na teveu živa dosada od prigodnih filmova koji su se izvrtili hiljadu i osamsto puta, uopće ne znam, da li netko snima friške božićne filmove?! Ili više ne? Ali, ipak, imaju neku čar. Uvijek se prikazuje bar jedan koji nisam pogledala pa malo virim. Ovog Božića moj tata nije s nama pa ni nemam nekako veliki osjećaj da je Božić. Nismo spremali baš nešto puno hrane jer, ne možemo mi ženskice sve to pojesti. Već smo danas nakon ručka uzdisale i smišljale plan kako će od 1.1.2010 sve biti drugačije. Klasična priča. Pauziram od sporta pa se odmah osjećam lošije i van forme, neki dan sam čak napravila trening doma sa utezima i vijačom. Mislim da je susjed ispod dobio, ako ništa onda poriv da zakuca na vrata i pita koji se vrag kod mene zbiva. Hvala Bogu nije došao. Ali ja više nisam ni skakala. Prepustila sam se čarima klope i odlučila predahnuti. Ta, kad ću ako neću sada?!

Čitam Beigbedera «Praznici u komi». Onak… Sve manje me zanimaju njegove knjige. Pročitala sam sve koje smo preveli, osim ove, pa rekoh 'Zašto ne?'. Ne mogu još ništa reći, za sada. Neki dan sam lutala po jednoj knjižari, zavrtilo mi se u glavi od silnih izdanja koje želim čitati. I posjedovati. Mislim da bih mogla raditi u knjižari. Barem neko vrijeme. Zbilja jako volim knjige. Da mogu samo bih čitala. Bilježim si u jedan mali notes zanimljive dijelove iz knjiga, koje su mi i svojevrsni podsjetnik na ono što sam čitala, jer kad se zalaufam u knjige, više ne mogu popratiti, a često i sjetiti se, o kome i o čemu sam čitala. I to me zbunjuje. Sljedeća postaja mi je Hrvoje Šalković i njegova nova knjiga pod nazivom 'Kombinacija d.o. o. ili Ljubav u doba recesije'. Zvuči primamljivo, njega pratim, fin mi je. Neću zaboraviti knjigu 'Zec na mjesecu'. Ako ga niste čitali, učinite to. Zabavan je.

Ne znam da li ste razmišljali o svojoj opravi za doček Nove, ja baš i nisam, a moram priznati da ne znam ni što bih. Znam da će biti nešto pre, odlučila sam se ove godine predozirati. Stilom, naravno. Zigman je rekao da za doček nove moramo biti lude, otkačene, kičaste i šarenije od Božićne jelke. Meni to neće biti teško provesti u djelo. Budite lijepe, pametne, vesele i razdragane. Dogodine, pa pa !

I da, zaboravih, pazite što činite 27.12.2009.

👿

Ginger.