Prvu jutarnju kavu pijem sam. I drugu. Zatim u 6.30 probudim svoju dragu i dok se ona sprema odjurim na posao. Tvrtka radi od devet pa skoknem prije posla na još dvije kavice. Pušim u kafiću i razmišljam. Konobar mi pruža novine, a ja odmahujem. "Prerano je", odbijam ga s tužnim osmijehom.
Ne mislim tada neke duboke misli, dapače, vrtim po glavi prizemne stvari. Nakon što u nekoliko minuta posložim radne obaveze, to jest smislim kako ću svoje zadatke uvaliti drugima, posvetim se maštanju i okrećem različite scenarije u vezi s budućnosti. Jedan apokaliptičke naravi konstantno mi je na pameti, straši me, a izgleda ovako…
Gugi, to vam je moja ženica, dolazi kući ozbiljna lica i kaže mi da moramo razgovarati. Znam sve unaprijed. Našla je drugog. Zaljubljeni su, to već dugo traje. On je, naravno, bolje razumije od mene, on je sve ono što je tražila i sretnija je nego ikad. Motri me – u mojoj mašti – pažljivo, prati svaki moj tik, da vidi jesam li smrknut, dvoji kako ću podnijeti naš prekid.
Ma… nema drame, to je život. Nisam više mladi, posesivni divljak, neću praviti scene ni tući tipa, pogotovo što je velika vjerojatnost da je suparnik jači od mene. Poželjet ću im sreću, maknuti im se s puta i pokušati… što? Ne znam.
Zapravo, znam. Nakon korote koju ću, jebi ga, skratiti maksimalno bacit ću se u potragu za novim Gugijem. Samo, kako? Gdje?
Previše je tu prepreka. Prva. Raspitao sam se na sve strane, cure ne vole kad im muškarac u disku uleti s pitanjem: "Šta'š popit?" To ih, vele moje znanice, raspizdi jer je tako banalno i jadno, a i k tome one su baš te večeri izašle s frendicama da se isplešu pa ih ne zanima nikakav očajnik koji bi… nešto.
Uf. A što da je u onoj zaglušujućoj buci pitam? "Mala, jesi čitala Marxove Teze o Feuerbachu? Nije li jedanaesta teza malčice prezahtjevna? Što ti veliš?" Poslat će me ženskica u tri materine ili, puno realnije, neće me ni pogledati.
Druga prepreka. Prekasno je za taktiku Franco Baresi. Nju su moji cinični frendovi usavršili još ranih devedesetih. Spomenuti nogometaš bio je obrambeni igrač talijanske repke. Rijetko je prelazio centar, ali bio je od velike koristi za momčad. Naglasak je te taktike dakle na pasivi. Sastoji se u tome da odrediš žrtvu i apsolutno je ignoriraš – danima, tjednima, mjesecima. Od tvoje silne pasivnosti ona jednostavno pada, prva kreće u akciju, počne ti se upucavati, opsjedati te i, stari moj, ti si na konju!
Eh, minus je te taktike što još nije dala rezultate u praksi iako je na papiru sjajna, a i meni se jako žuri. Ne mogu živjeti sam. Ne znam kuhati ni upaliti veš-mašinu, a bogme niti peglati. Nisam sposoban za samostalan život. Lijepo mi je majka govorila, još dok sam bio klinac: "Mikica, pa šta će biti s tobom? Ti ništa ne znaš raditi po kući a još si i neuredan. Nijedna te žena neće trpjeti!" Prezrivo sam frktao na nju: "Mama, gledaj ti svoja posla! I napravi mi sendvič!"
Sad mi je jasno da je bila u pravu. A prekasno je da se mijenjam. Često se branim da sam se takav rodio, a još češće mi druge žene posprdno odvrate: "Ma potpuno te razumijem. Samo, kako se ja nisam takva rodila!?"
U gabuli bih bio velikoj da se ostvari najcrnji scenarij. Često se raspitujem kod svojih vršnjaka (svi kuhaju!) ili kod njihovih supruga o tome postoje li u većim količinama pripadnice jačeg spola koje bi se, ako zatreba, brinule za lika mojih osobina. Uglavnom odmahuju glavom. Vele, prošla su ta vremena, stari.
Znam. Zato imam u pričuvi nekoliko prijatelja, neženja koji žive solo i imaju kućanske poslove u malom prstu, kojima bih se, zlu ne trebalo, uvalio na određeno vrijeme.
Ima dana kad me preuzme malodušje, kad shvatim da poput drevnih samuraja živim na rubu provalije. I krećem u akciju. U prvoj parfumeriji koju vidim kupujem Channel ili Bulgari, uzimam buket s najmanje devet ruža i upadam u stan, lažno samouvjeren poput Johna Travolte u "Briljantinu". Gugi me gleda iznenađeno ali i razdragano. "A kojim povodom?" Ne odgovaram nego se šeretski smijem. Puštam na liniji "Innamoratu" i dok od Deana Martina odzvanja cijela zgrada, podižem svoju gospođu i s njom u naručju plešem u ritmu tog romantičnog evergreena. "Ljubavi", tepam joj, "volim te više od svega. Nemoj me nikada ostaviti!" "Nikad", odgovara ona, kao da je naučila pjesmicu. "Ti si najbolji muž na svijetu!" "Obećavaš?" pitam za svaki slučaj. "Obećavam!"
Ponovno sam sretan. Rastjerao sam crne slutnje. Odlazim u kupaonicu, gledam se u ogledalu i trijumfalno ponavljam rečenicu iz kultnog crnovalnog filma: "A jesam mišomor za pacove!"
Nakon toga večeramo. Dok mi Gugi servira neku finu papicu, ja punih usta pričam, lažem naravno, kako sa svih strana čujem da se mnoge žene žale da ih muževi maltretiraju, varaju, potkradaju, nadrobim svega i svačega, te nikad ne zaboravim napomenuti da ona može pjevati što ima uz sebe tako dobrog i nježnog čovjeka kakav sam ja…. Ne znam dokad će mi to prolaziti; evo, lijepo veli Drago Glamuzina u zadnjem broju Globusa, brak je borba do kraja života. A ja se, kao što vidite, borim kao kralj lavova!
Ponekad se zbog navedenog osjećam kao posljednji Mohikanac. Međutim, puno realniju dijagnozu postavio je znanac iz kvarta: "Ne laskaj si, ti si samo obični neandertalac!"
Ne mislim tada neke duboke misli, dapače, vrtim po glavi prizemne stvari. Nakon što u nekoliko minuta posložim radne obaveze, to jest smislim kako ću svoje zadatke uvaliti drugima, posvetim se maštanju i okrećem različite scenarije u vezi s budućnosti. Jedan apokaliptičke naravi konstantno mi je na pameti, straši me, a izgleda ovako…
Gugi, to vam je moja ženica, dolazi kući ozbiljna lica i kaže mi da moramo razgovarati. Znam sve unaprijed. Našla je drugog. Zaljubljeni su, to već dugo traje. On je, naravno, bolje razumije od mene, on je sve ono što je tražila i sretnija je nego ikad. Motri me – u mojoj mašti – pažljivo, prati svaki moj tik, da vidi jesam li smrknut, dvoji kako ću podnijeti naš prekid.
Ma… nema drame, to je život. Nisam više mladi, posesivni divljak, neću praviti scene ni tući tipa, pogotovo što je velika vjerojatnost da je suparnik jači od mene. Poželjet ću im sreću, maknuti im se s puta i pokušati… što? Ne znam.
Zapravo, znam. Nakon korote koju ću, jebi ga, skratiti maksimalno bacit ću se u potragu za novim Gugijem. Samo, kako? Gdje?
Previše je tu prepreka. Prva. Raspitao sam se na sve strane, cure ne vole kad im muškarac u disku uleti s pitanjem: "Šta'š popit?" To ih, vele moje znanice, raspizdi jer je tako banalno i jadno, a i k tome one su baš te večeri izašle s frendicama da se isplešu pa ih ne zanima nikakav očajnik koji bi… nešto.
Uf. A što da je u onoj zaglušujućoj buci pitam? "Mala, jesi čitala Marxove Teze o Feuerbachu? Nije li jedanaesta teza malčice prezahtjevna? Što ti veliš?" Poslat će me ženskica u tri materine ili, puno realnije, neće me ni pogledati.
Druga prepreka. Prekasno je za taktiku Franco Baresi. Nju su moji cinični frendovi usavršili još ranih devedesetih. Spomenuti nogometaš bio je obrambeni igrač talijanske repke. Rijetko je prelazio centar, ali bio je od velike koristi za momčad. Naglasak je te taktike dakle na pasivi. Sastoji se u tome da odrediš žrtvu i apsolutno je ignoriraš – danima, tjednima, mjesecima. Od tvoje silne pasivnosti ona jednostavno pada, prva kreće u akciju, počne ti se upucavati, opsjedati te i, stari moj, ti si na konju!
Eh, minus je te taktike što još nije dala rezultate u praksi iako je na papiru sjajna, a i meni se jako žuri. Ne mogu živjeti sam. Ne znam kuhati ni upaliti veš-mašinu, a bogme niti peglati. Nisam sposoban za samostalan život. Lijepo mi je majka govorila, još dok sam bio klinac: "Mikica, pa šta će biti s tobom? Ti ništa ne znaš raditi po kući a još si i neuredan. Nijedna te žena neće trpjeti!" Prezrivo sam frktao na nju: "Mama, gledaj ti svoja posla! I napravi mi sendvič!"
Sad mi je jasno da je bila u pravu. A prekasno je da se mijenjam. Često se branim da sam se takav rodio, a još češće mi druge žene posprdno odvrate: "Ma potpuno te razumijem. Samo, kako se ja nisam takva rodila!?"
U gabuli bih bio velikoj da se ostvari najcrnji scenarij. Često se raspitujem kod svojih vršnjaka (svi kuhaju!) ili kod njihovih supruga o tome postoje li u većim količinama pripadnice jačeg spola koje bi se, ako zatreba, brinule za lika mojih osobina. Uglavnom odmahuju glavom. Vele, prošla su ta vremena, stari.
Znam. Zato imam u pričuvi nekoliko prijatelja, neženja koji žive solo i imaju kućanske poslove u malom prstu, kojima bih se, zlu ne trebalo, uvalio na određeno vrijeme.
Ima dana kad me preuzme malodušje, kad shvatim da poput drevnih samuraja živim na rubu provalije. I krećem u akciju. U prvoj parfumeriji koju vidim kupujem Channel ili Bulgari, uzimam buket s najmanje devet ruža i upadam u stan, lažno samouvjeren poput Johna Travolte u "Briljantinu". Gugi me gleda iznenađeno ali i razdragano. "A kojim povodom?" Ne odgovaram nego se šeretski smijem. Puštam na liniji "Innamoratu" i dok od Deana Martina odzvanja cijela zgrada, podižem svoju gospođu i s njom u naručju plešem u ritmu tog romantičnog evergreena. "Ljubavi", tepam joj, "volim te više od svega. Nemoj me nikada ostaviti!" "Nikad", odgovara ona, kao da je naučila pjesmicu. "Ti si najbolji muž na svijetu!" "Obećavaš?" pitam za svaki slučaj. "Obećavam!"
Ponovno sam sretan. Rastjerao sam crne slutnje. Odlazim u kupaonicu, gledam se u ogledalu i trijumfalno ponavljam rečenicu iz kultnog crnovalnog filma: "A jesam mišomor za pacove!"
Nakon toga večeramo. Dok mi Gugi servira neku finu papicu, ja punih usta pričam, lažem naravno, kako sa svih strana čujem da se mnoge žene žale da ih muževi maltretiraju, varaju, potkradaju, nadrobim svega i svačega, te nikad ne zaboravim napomenuti da ona može pjevati što ima uz sebe tako dobrog i nježnog čovjeka kakav sam ja…. Ne znam dokad će mi to prolaziti; evo, lijepo veli Drago Glamuzina u zadnjem broju Globusa, brak je borba do kraja života. A ja se, kao što vidite, borim kao kralj lavova!
Ponekad se zbog navedenog osjećam kao posljednji Mohikanac. Međutim, puno realniju dijagnozu postavio je znanac iz kvarta: "Ne laskaj si, ti si samo obični neandertalac!"
You must be logged in to post a comment Login