Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Lifestyle

Tata, vraćam se doma s tobom!

Putovanje kroz Keniju ‘iz cipela’ moga oca

Gotovo godinu i pol. Toliko je prošlo od one noći kad sam ga posljednji put vidio. Kretao je na putovanje od tisuću dana. Autostopom.

Odgajate dijete dvadeset i nešto godina, onako kako Bog zapovijeda, priuštite mu sve što poželi, trudite ga se izvesti na pravi put. I onda vam to isto dijete jednog dana dođe i mrtav-hladan kaže – tata, odoh na put oko svijeta.

Negdje sam zeznuo.

Iako me on godinama uvjeravao da nije nužno tako. Da je, eto, samo nešto drugačijeg pogleda na svijet. Da njegov način nije nužno lošiji. Da traži nešto. Ma šta traži, da mi je samo znati? Ili – da barem on to zna. U njegovim sam godinama bio oženjen, zaposlen, otac jednog djeteta. A gdje je on? Istina, završio je fakultet, ali sve ostalo – kakvim to životom živi? Nema dom, nema djevojku, nema posao (kao niti jednog dana staža u radnoj knjižici), kao prosjak putuje svijetom, čekajući da mu se netko smiluje – da ga pokupi pored ceste, da ga ugosti na kauču, da ga nahrani. Kakav je to život?

tomislav perko _naslovna

Ali ajde, bar se svaki dan javlja materi. I često ga vidimo na skajpu. Pričamo tada i po sat vremena. Uglavnom on priča. A mi postavljamo pitanja. Pa kasnije prepričavamo obitelji i prijateljima. Iako je i njima svima neshvatljiv, zanima ih gdje je trenutno. Što radi, koga je upoznao, jel smršavio. Često se o njemu priča. Danas malo drugačije nego prije par godina, kada je tek krenuo sa svim tim putovanjima. Otkad je počeo pisati, držati predavanja, izlaziti u novinama, pojavljivati se na televiziji, dobivati novce od sponzora – ljudi su malo promijenili mišljenje. Ublažili stavove, ako ništa drugo.

I ja sam, ako ću biti iskren. Zato se i nalazim na aerodromu u Nairobiju. Sretan što ga vidim.

tomislav perko 3

Prvi dan u glavnom gradu Kenije prolazi u magli uzbuđenja. Smještamo se u hotelu, samouvjereno me vodi po ulicama kojima nikada ni sam nije prošao, sa smješkom odbija raznorazne prodavače magle, i govori mi da se samo držim njega i pazim da me ne pogazi neko prijevozno sredstvo koje ljudi voze na suprotnoj strani od normalne. Vodi me u neki fini restoran na ručak i na prvu afričku pivu. Znam da on inače ne jede po finim restoranima, ali pretpostavljam da ne želi moj dvotjedni boravak ovdje pokvariti želučanim tegobama.

A da se ti sa mnom vratiš kući? – pitao sam ga par dana nakon što je započela naša safari avantura.

tomislav perko 1

Godinama sam gledao divlje afričke životinje na televiziji, a sada su tu, udaljene desetak metara od nas. Osjećaj je nevjerojatan. Nestvaran. Vidjeli smo bezbrojne zebre, antilope, gnuove, žirafe, majmune, pa čak i skupinu od šest nosoroga koji su prešli preko ceste, par metara dalje od nas. Da dođu na drugu stranu, jel. Vozimo se oko njih, uz neke i pješačimo.

Uvijek sam maštao kako ću jednog dana doživjeti ovo. Ali, naviknut da život ne ispunjava baš sve želje, očekivao sam da će sve ostati na maštanju. Dok se ovaj mali seronja nije javio iz Australije, javio da je na putu za Afriku i da odem do Jurišićeve 2A i odaberem kada ću ga doći posjetiti i koliko ću dugo ostati. MasterCard časti, rekao je. Nisam mogao odbiti, iako sam zadnji put avionom letio ’91.

tomislav perko 2Neću, tata – odgovorio je, očito pripremljen na to pitanje – Filip se ženi tek za par mjeseci, proći ću taj ostatak Afrike kad ti odeš, i doći na vrijeme za svadbu.

Nisam mu više spominjao povratak. Poznavajući njega, može se samo zainatiti pa i svadbu propustiti. Iako vidim da se ni njemu ne putuje više. Primjeti mu to i mater, kad primi njegove mejlove, poruke, kad čita posljednje blogove, kad vidi najnovije fotografije. Vidi da ga nešto muči, da mu nestaje energije. Ali, doći će on do konačnog rješenja, sam. Nije više dijete.

tomislav perko 4

Ja sam taj koji se u ovoj Africi osjeća kao dijete. Ne pričam ni riječi engleskog, samo se smješkam i kimam glavom ljudima u našoj grupi, a u razgovor se mogu uključiti jedino kad Tomislav obavlja posao simultanog prevoditelja. Ili kad pričam samo s njim, naravno. Ali dovoljno mi je i promatrati. Nekad po govoru tijela mogu razaznati o čemu razgovaraju. Pogotovo kad Tomislav prepričava neke od svojih anegdota s dosadašnjeg putovanja, a ostali šutke slušaju.

tomislav perko 7

U grupi nas je 14. Ima tu svakakvih ljudi – mladih, starih, samostalnih putnika, parova. Sa svih krajeva svijeta. I svi zajedno obavljamo razne zadaće – raspoređeni smo u četiri skupine, i izmjenjujemo se u aktivnostima – pomažemo pri kuhanju, pranju posuđa, čišćenju autobusa i još jednoj aktivnosti koju sam smetnuo s uma. Ali poanta je – svi smo u svemu sudjelovali. Osim ove četvrte aktivnosti, očito.

Kad si zadnji put sam prao robu? – upitao me je dok smo zajedno na ruke trljali neku njegovu maramu.

Prije nego sam se oženio. Bit će da je prošlo trideset godina – odvratio sam.

tomislav perko 5

Daj ti meni objasni, kako je mama uspjela odgojiti nas trojicu hahara, u isto vrijeme raditi puno radno vrijeme, pospremati, kuhati, čistiti, i sve ostale gluposti koje je obavljala u kući? Filip i ja joj nismo baš spremno priskakali u pomoć – izgovorio je, bez podizanja pogleda.

Iskreno, pojma nemam – priznao sam.

Bili ste predobri roditelji – nastavio je – uvijek ste gledali da je nama lako, da se ne mučimo, da imamo sve što trebamo. Ali samim time ste stvorili nas koji se baš i ne razumijemo u okokućanske poslove, nas koji ne znamo kuhati, nas koji smo lijeni kad treba nešto korisno napraviti. Sad ti je jasno zašto sam morao otići ća. Da odrastem. Da postanem samostalan. Da vidim kako se snalazim u ovom svijetu, bez pomoći roditelja, daleko od sviju poznatih. Eto tata, zato ja putujem.

tomislav perko 8

Shvatio sam. Kao što sam ja otišao iz Hercegovine i došao živjeti u Zagreb, iako iz drugačijih razloga – tako se i on skiće svijetom. Ista priča, uz par preinaka. Malo ekstremnih, ali dobro. To je ipak njegov način. Uvijek je bio ekstreman.

Dan nakon našeg zajedničkog pranja robe posjećujemo selo u kojem žive ljudi iz plemena Masai. Slušamo o njihovim običajima, načinu života, pokazuju nam kako koriste neke biljke za određene zdravstvene tegobe, uče nas kako baciti koplje da bismo usmrtili lava, ako nam se nađe na putu.

Ovo su ljudi za koje zapadni svijet misli da su u primitivni. A toliko je puno sličnosti, zapravo. Položaj žena, recimo. Položaj žena u kenijskom selu je gotovo identičan položaju žena u nekom našem selu. Ženi je mjesto u i oko kuće, dok muškarac zarađuje kako bi ih mogao prehraniti. Privrženost prirodi je druga stavka – Masai pleme je ovisno o prirodi, te koristi sve što u njoj mogu naći kako bi došli do lijekova, hrane, odjeće, obuće, gotovo svega. Mislim da se moja mater znala snaći na kršovitom hercegovačkom kraju kao što se ovi Masai ratnici snalaze u svom.

tomislav perko 11

I iako izgledamo potpuno drugačije, iako pričamo drugim jezikom, vjerujemo u drugog boga, hranimo se drugačije, imamo drugačije običaje – u srži smo potpuno isti. Istih smo moralnih načela, stvaramo obitelji, djeci pružamo sve što možemo, pokušavamo se dobro odnositi prema prirodi. Dobro, možda su u ovom zadnjem oni ipak u maloj prednosti. Ali da. Isti smo. Ljudi smo. Braća i sestre.

Sada vidim što mi je on uvijek pričao o rušenju predrasuda dok se putuje. Teško je shvatiti dok ne vidiš sam za sebe.

tomislav perko 9

Osmog dana safarija opraštamo se od naše grupe koja nas ostavlja na jednom raskrižju, uzimamo ruksake i krećemo prema sjeveru, prema Subukiji. Tamo nas čeka fra Miro, čovjek koji vodi Mali dom, sirotište o kojem sam čuo samo divne stvari.

Do Subukije imamo stotinjak kilometara, a do tamo ćemo stići – autostopom. Isprva sam mislio da se Tomislav šali, da me samo fotografira s uzdignutim palcem, ali kad se nismo micali par minuta s istog mjesta, vidio sam da je vrag odnio šalu. Upao sam u vješto smišljenu klopku – ako zajedno stopiramo, i uspješno stignemo do cilja, neću mu više nikad ništa smjeti prigovoriti o takvom načinu prijevoza. Jer će mi uvijek moći reći – stari, nisam čuo da se išta buniš kad smo skupa stopirali po Keniji.

Nakon što je prošlo dvadesetak automobila, nadao sam se da ćemo prestati i uhvatiti neki autobus, taxi, bilo šta. Prevario sam se. Samo je rekao da je jednom na jugu Španjolske čekao sedam sati, i da mu ne pada na pamet stati prije nego sruši taj rekord.

tomislav perko 10

Taman kad je završavao rečenicu, staje auto. Ide u našem smjeru. Odbacit će nas gdje trebamo. Naplatit će nam nešto sitno, jeftinije nego što bi nas izišao autobus. Bacamo stvari u prtljažnik, sjedamo unutra i vozimo se. Ustopirali smo auto u Keniji. Da mi je netko to rekao prije par mjeseci, tjedana, dana…odgovorio bih mu da je lud. Sada sam ja taj koji je lud.

Vozimo se po čas odličnim, čas užasnim cestama i putevima, te naposlijetku stižemo do Subukije. Pronalazimo fra Miru koji nas dočekuje osmjehom i odmah vodi na ručak koji je imao s kolegama svećenicima, nakon misnog slavlja. Jako je simpatičan. A i priča hrvatski, pa konačno mogu postavljati sva pitanja koja mi padnu na pamet. Spremno odgovara na svako od njih.

Svi zajedno sjedamo u Mirin Land Rover i uz zvuke Olivera i Gibonnija se drndamo prema našem novom, malom domu. Tomislav zamišljeno gleda u daljinu – dugo nije čuo poznate mu pjesme. Falile su mu, koliko god se neće usuditi priznati.

Vožnja je trajala gotovo sat vremena, a cesta kojom smo prolazili se ne bi uopće mogla smatrati cestom u normalnom svijetu. Miro kaže da se cesta mijenja kako padne kiša. Nerijetko zapnu pa ih ljudi iz okolnih sela pomažu iščupati iz blata. Nekad zakasni na misu, ali ljudi čekaju, znajući da se vrijeme u Africi računa drugačije nego kao kod nas. Misa ne počinje u 10 sati, nego kad svećenik dođe.

tomislav perko 13

Ulazimo u dvorište ogromnog imanja, i smještamo se u prostorije u kojima inače borave volonteri. Upoznajemo i prvog od njih – Miju, koji ovdje boravi već osam mjeseci. Mijo je presmiješan lik. O tome što nam je pričao možete pročitati u članku koji je objavio na svom blogu, i u kojem je opisao život u Subukiji, rad s djecom u sirotištu, i o ljudima koje zove svojom novom obitelji. Bolje da o svemu pročitate iz prve ruke čovjeka koji je tamo proveo puno više vremena od nas, koji smo ovdje došli na samo par dana. A i mi smo lijeni, pa eto.

Sutradan nas Mijo vodi u Mali dom, koji je od našeg velikog doma udaljen nekih četiri kilometra. Dan provodimo s djecom, igrajući se, smijući se, razmišljajući o tome kako su oni sretni s tako malo, a većina nas nije s puno više. I da je sreća vrlo relativan pojam.

U velikom domu upoznajemo još nekoliko volontera, a kako su Filipa, koji je također tamo proveo par mjeseci, posjetili roditelji, sve sam se više osjećao kao u domovini, a ne u srcu Afrike. Pričalo se naški, igrao se nogomet, roštiljalo, pjevalo, slavio Mirin rođendan.tomislav perko 12

Moj se boravak u Keniji približavao kraju. Za manje od tri dana letim kući. Toliko dojmova, novih iskustava, novih poznanstava – imat ću o čemu pričati godinama. Ništa od doživljenog nisam očekivao. Možda je i zato bilo toliko lijepo.

Kao što je lijepo i neočekivano stigla i rečenica:

Tata, vraćam se doma s tobom.

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Beauty report

Ljepota različitosti; kamo god pogledali vidimo ljepotu, tamnopute afričke žene, nježne delikatne Japanke, žene Indije prekrasne, ženstvene u svojim tradicionalnim sarijima, egzotične Brazilke, žene...

Istaknuto

Tko kaže da daleka i egzotična putovanja koja se pamte čitav život nisu ostvariva?

Trendovi

Carpisa je ovog ljeta inspiraciju pronašla u šarenenoj atmosferi i mješavini kultura egzotične Afrike.

Događanja

Dejan Nemčić, profesor geografije koji je u sklopu humanitarne udruge za pomoć djeci trećega svijeta „Možemo zajedno“ pokrenuo veliki projekt „Afrika – Možemo zajedno“,...

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.