Govoriti o poremećajima u prehrani je veliki zadatak. U narednim redovima obratit ću se vama čitateljicama kao stručnjakinja u prehrani, ali prije svega kao žena. Žena koja je razgovarala s puno žena, što mlađih, što zrelijih, različitih životnih priča. Bilo riječ o simpatičnoj djevojčici sjajnog smisla za humor koja je imala strogu listu „zabranjene“ i „dopuštene“ hrane, poput nekog svetog zakona; bilo riječ o empatičnoj i svestranoj tinejdžerici, perfekcionistici od glave do pete, godinama istraumatiziranoj prisiljenim vaganjem, izrugivanjem i izderavanjem; bilo riječ o sjajnoj djevojci očaravajuće ljepote, ali tužnog usiljenog osmijeha, koja je u ogledalu viđala nakazu. Valja znati da obiteljsko okruženje i sportsko okruženje imaju ogromni utjecaj na razvoj i vremenski tijek bolovanja od poremećaja u prehrani. Daleko veći od onoga što su sami roditelji i treneri svjesni.
Bila je tu i uspješna, snažna poslovna žena, dama koja je na kraju dana, jednom sama, imala teške bulimične napade. Ona je primjer žene koja je u poslovnom i privatnom životu nesvjesno utjelovila i ženstvene i muževne karakteristike. Nije bilo svjesna kako ju ta unutarnja borba razara.
Većina žena je nezadovoljna svojim tijelom jer ne mogu postići nametnuti izmišljeni „ideal ljepote“. Anoreksija i bulimija nisu ništa drugo doli ekstremi unutar tog širokog raspona nezadovoljstva svojim tijelom. Sociolozi objašnjavaju kako naše društvo potiče žene da svoje tijelo smatraju objektom. Objektom koji će kontrolirati, transformirati, „popravljati“ oblikovati poput komada plasteline. Žene nesvjesno počinju koristiti svoje tijelo kako bi se uklopile u izmišljene „standarde ljepote“ koje im društvo nameće. Promatraju „to“ tijelo u ogledalu. Gledaju ga u ogledalu, stanu više puta dnevno na vagu. Jedna važna činjenica često promiče svima nama, a to je da ono što vidimo u ogledalu ovisi o tome kako se osjećamo.
Žene poistovjećuju „osjećam se debelo“ s „ja sam debela“. Razlika je poput dana i noći.
Pod pritiskom društva žene počinju internalizirati izmišljene „standarde ljepote“, odnosno počinju vjerovati kako taj „ideal ljepote“ odgovara njihovim osobnim željama. Uvjerene su kako imaju potpunu kontrolu nad izgledom svoga tijela, tj. smatraju da ako se ulaže puno truda ti se „standardi ljepote“ mogu postići. Kada „gube kontrolu“ nad drugim segmentima života, vrše diktatorsku kontrolu nad svojim tijelom.
Žene osjećaju da su stalno nadgledane i kada ih drugi ne gledaju. Jasan primjer toga su riječi ove mlade djevojke: „Znam da si činim loše trudeći se da po svaku cijenu povraćam, ali moram biti mršava. Svaki puta kada vidim svog dečka kako se okreće za drugim curama i komentira njihov izgled, osjećam se kao na ispitu. I moje društvo, svi gledaju izgled. Ako je u mom društvu neka cura mršavija ili bolje odjevena, osjećam se grozno. Moram obavezno otići po novi komad odjeće, iako to ne bih željela. Kao neka opsesija. Znam da je ta opsesija pogrešna, ali kada ljudi primijete moj trud i pohvale me, to mi je najljepša i najslađa nagrada. Tada, i samo tada, ja se osjećam dobro.“
Pubertet je trenutak kada se najčešće javljaju prvi simptomi poremećaja u prehrani, upravo u djevojaka. Zašto? Dečki i djevojke prolaze kroz drugačije tjelesne promjene tijekom puberteta. Prije puberteta, udio masti je praktično isti u oba spola. Tijekom puberteta,u djevojki će se fiziološki, povećati, gotovo dvostruko, udio masti, dok će se mišićna masa značajno sporije razviti u usporedbi sa svojim vršnjakom muškog spola. Mlade djevojke, jednom kročile u to turbulentno razdoblje fizioloških promjena, razvoja seksualnosti i psihološke ranjivosti zbog novih uloga i odgovornosti, odjednom se vide „udebljane“, i to još u društvu koji promovira neprirodnu mršavost.
Apsolutno je krivo to što je danas „normalno“ biti na dijeti. Svaka druga osnovnoškolka je barem jednom bila na dijeti. Društvo je izgubilo spontanost u jedenju. Hrana je postala instrument, a okusi su nestali. Globalno gledano sve je više ljudi s nedovoljnom tjelesnom masom i ljudi s prekomjernom tjelesnom masom, a zlatna sredina polagano nestaje pod teretom dvaju ekstrema. Izgubili smo ravnotežu.
„Mršavost“ asociramo s uspjehom, kontrolom, privlačnosti, marljivošću.
U našem je društvu „mršavost“ pozitivna, a „debljina“ negativna. Crno-bijeli svijet. Često čujem komentare: „Htjela bih imati snagu volje jedne anoreksičarke“, ili „Kad smo pod stresom, nekome se zatvara želudac,nekome otvara. Meni se nažalost otvara, da bi me bar prošla volja za hranu.“
Zanimljivo je da ona ista ponašanja koja se u našem društvu smatraju pozitivnim i hvale vrijednim (paziti na unos hrane, želja za mršavljenjem, biti tjelesno aktivna, biti vitka, vatreni perfekcionist, prosjek 5.0), nakon dijagnosticiranja poremećaja u prehrani postaju glavni izvor problema za obitelj djevojke koja je razvila poremećaj u prehrani.
Dandanas se poremećaji u prehrani još uvijek ili stigmatiziraju ili banaliziraju. Oboje je pogrešno. Šutnja nije zlato. Probleme ne valja skrivati pod tepih. Istina, ove žene imaju problem s prehranom, no ljudi su poput mene i vas. One nisu „anoreksičarke“, „bulimičarke“, „ortoreksičarke“, „bigoreksičarke“, one su žene. Žene sa svojim vrlinama i manama, bolestima i bitkama, krhkosti i jakosti.
Nasuprot stigme, stoji banaliziranje problema. Dvije strane iste krive kovanice. Za žene koje boluju od ovih bolesti se često govori kako one jednostavno vole biti „na dijeti“, „biti u modi“,“biti fit“, „samo se previše brinu da budu mršave“ ili pak se opisuju kao žene koje „žude za hranom“, „imaju slatki zub, a htjele bi biti mršave…ne možeš imati i ovce i novce“, „žderu, a previše su lijene da budu na dijeti i da vježbaju.“ Čitav je niz takvih zabluda. Psihoterapeuti, doktori, medicinske sestre i nutricionisti koji pružaju pomoć ženama s problemima u prehrani znaju jako dobro kako je težnja nametnutom idealu neprirodne mršavosti čvrsto povezana s niskim samopouzdanjem, s osjećajem nesigurnosti u društvu, s nemogućnošću nošenja s vlastitim emocijama, s traumama, sa zlostavljanjima i s drugim ozbiljnim problemima.
Za kraj, obraćam se roditeljima i svima koji među svojim bližnjima imaju moguće oboljele od poremećaja u prehrani. Morate znati da oboljeli od poremećaja u prehrani ne misle da imaju bolest, negiraju ju u potpunosti. Za očekivati da će reagirati burno na vaše pokušaje pružanja pomoći. Zato, unaprijed pripremite argumente za razgovor, napišite listu. Odaberite pravi trenutak za razgovor, kada ste mirni, staloženi i sigurni da nećete biti prekinuti. Budite empatični, hodajte u njenim cipelama da biste shvatili što prolazi. Aktivno ju slušajte, ponovite njene riječi i pitajte ju jeste li dobro razumjeli. Izbjegavajte kritike i komentare. Izbjegavajte spominjanje kilograma već se fokusirajte na posljedice koje pretjerana mršavost stvara u privatnom životu, u školi, na poslu. Ključ za uspješno nagovaranje djevojke s mogućem poremećajem u prehrani da se javi u specijalizirani centar je taj da ide samo radi procjene, a ne nužno radi početka terapije. Recite joj otvoreno da se brinete za nju i da ste uz nju, ne zbog bolesti, nego jer ju bezuvjetno volite i vrednujete samim time što postoji.
Sandra Zugan, mag. nutr.
Centar za prevenciju i liječenje debljine Zagreb
Dragutina Mandla 7, 10 000 Zagreb
+385 1 6397 333
[email protected]
Centar za prevenciju i liječenje debljine Čakovec
Prešernova 13, 40 000 Čakovec
+385 40 638 520
[email protected]
Ustanova za zdravstvenu skrb Medikol
