Promatramo li sebe kao društvenu osobu, stalno u pokretu, okruženu ljudima ili smo više solo igrač, volimo svoj mir, svoj prostor, tišinu? Čovjek je sam po sebi društvena životinja, upravljan i definiran društvom i zajednicom. No što je sa samoćom i tišinom u našim životima? Trebaju li nam uopće? Je li nam dosadno i isprazno u tišini? Znamo li što je tišina? Kad smo je zadnji put iskusili? Samoća je ponekad najbolje društvo. No je li uistinu tako?
Analizirajući jedan tipičan dan dolazimo do zaključka da smo rijetko kad sami. Slušamo iPhone-e, iPod-e, već mehanički gledamo TV, gotovo stalno boravimo na netu, susrećemo ljude na ulici, guramo se pri ulasku na koncert, dotičemo u liftu, gužvamo na blagajnama i cesti… Bilo da smo s obitelji, s partnerom od samoga jutra, preko radnih kolega na poslu, usputnih poznanika, kava s prijateljicama, virtualnih prijatelja preko raznih foruma, chatova, SMS-ova, Facebooka, Twittera, pa do običnih telefonskih razgovora – u neprestanom smo odnosu, eksternoj komunikaciji svakakve vrste. No što je s internom komunikacijom?
Koliko smo vremena sami, u tišini posvećeni sebi? Koliko puta uopće zastanemo i pitamo se što zapravo osjećamo bez obzira što bismo "trebali" ili "morali" osjećati ili misliti?
Mjerom uspjeha postalo je konstantno bivanje pod naponom zbog rokova, stresa, neizvjesnosti. Život s mobitelom, za volanom i s laptopom… U trci s jednog na drugi sastanak, s jednog na drugo službeno putovanje, u utrci za promaknuće, bolje uvjete, novi posao… A gdje je tu "ja"? Možda se više nego ikad bojimo se samoće, tišine. Tišina je uznemirujuća, nepoznata, izolirajuća… Kao da je ne želimo. Kao da imamo strah od nepripadanja svojoj društvenoj grupi, svom urbanom plemenu, strah od pitanja o sebi. Kakva tišina, kakva samoća, ma tko se još bavi tim glupostima?!
Možda samo ne znamo razliku između samoće i usamljenosti. Možda smo samo na trenutak zaboravili tko je i što nam uistinu znači ta osoba u ogledalu. Ili smo samo preopterećeni. Osvijestiti tišinu kao saveznika, kao našu jaku kariku za omogućavanje kvalitetnog odnosa kako sa sobom samim tako i s drugima važno je za naše psihofizičko zdravlje. Poslovica kaže da čovjek ima dva uha i jedna usta da bi manje pričao, a više slušao. Dobro slušati, dobro čuti možemo jedino u tišini. Tada ćemo najbolje čuti sebe. Aktivno slušati bilo sebe ili drugoga znači zaista čuti i razumjeti o čemu ta osoba govori, što ja zapravo želim.
15-20 minuta tijekom dana u obliku kraće šetnje, odlaska u prirodu ili povlačenja u svoj prostor, meditacije ili molitve, odmaranja ili akcije u kojoj istinski uživamo dostatno je za početak istinskog susreta, istinske komunikacije. Tišina je preduvjet za takvu komunikaciju, a naše biće voli i treba takvu vrstu interakcije. Sve naše aktivnosti, sva naša nastojanja i ciljevi usmjereni su prema toj tišini. Kad nas stvari ostave "bez riječi", kad nas dovedu do "stanja tišine" onda su to naše istinske akcije koje treba podržati. Kada nam um zastane pred ljepotom, pred istinom, pred spoznajom, tada se događa taj istinski Život u nama. To je ta kreativnost i inspiracija koja trajno izranja iz tišine.
Današnje vrijeme na žalost karakterizira svakovrsna buka i zagađenje. Zagušenje bukom, zamagljenje vizualnim podražajima, zasićenost druženjima, zagađenje informacijama. Kao da informacije upravljaju nama, a ne da nam uistinu služe.
Sigurno nisam jedina koja se pita kako doista izgledaju ta pročelja, te zgrade po centru grada. U situaciji smo da nas jedino stare monografije mogu podsjetiti na njihov izgled i funkciju jer ovakve kakve jesu služe kao vješalice različitim reklamama, billboardima i ostalim svijetlećim tijelima koji po cijele dane i noći oglašavaju, naglašavaju, proglašavaju, ističu se, vrišteeee…. Jesmo li i mi poput starih zgrada izlijepljenih mega plakatima, lažnim slikama, projekcijama? Kakvu poruku šaljemo sebi o sebi samima, a kakvu iz sebe prema van? Komuniciramo li zaista iz sebe ili se svijetu obraćamo kroz stilizirane obrasce ponašanja, društvene igre, kroz praznu elokvenciju, šareni papir?
Možda je vrijeme da to osvijestimo u tišini? Ili nije? Nema veze. Samo budimo svjesni onoga što radimo.
Konstruktivni život
Analizirajući jedan tipičan dan dolazimo do zaključka da smo rijetko kad sami. Slušamo iPhone-e, iPod-e, već mehanički gledamo TV, gotovo stalno boravimo na netu, susrećemo ljude na ulici, guramo se pri ulasku na koncert, dotičemo u liftu, gužvamo na blagajnama i cesti… Bilo da smo s obitelji, s partnerom od samoga jutra, preko radnih kolega na poslu, usputnih poznanika, kava s prijateljicama, virtualnih prijatelja preko raznih foruma, chatova, SMS-ova, Facebooka, Twittera, pa do običnih telefonskih razgovora – u neprestanom smo odnosu, eksternoj komunikaciji svakakve vrste. No što je s internom komunikacijom?
Koliko smo vremena sami, u tišini posvećeni sebi? Koliko puta uopće zastanemo i pitamo se što zapravo osjećamo bez obzira što bismo "trebali" ili "morali" osjećati ili misliti?
Mjerom uspjeha postalo je konstantno bivanje pod naponom zbog rokova, stresa, neizvjesnosti. Život s mobitelom, za volanom i s laptopom… U trci s jednog na drugi sastanak, s jednog na drugo službeno putovanje, u utrci za promaknuće, bolje uvjete, novi posao… A gdje je tu "ja"? Možda se više nego ikad bojimo se samoće, tišine. Tišina je uznemirujuća, nepoznata, izolirajuća… Kao da je ne želimo. Kao da imamo strah od nepripadanja svojoj društvenoj grupi, svom urbanom plemenu, strah od pitanja o sebi. Kakva tišina, kakva samoća, ma tko se još bavi tim glupostima?!
Možda samo ne znamo razliku između samoće i usamljenosti. Možda smo samo na trenutak zaboravili tko je i što nam uistinu znači ta osoba u ogledalu. Ili smo samo preopterećeni. Osvijestiti tišinu kao saveznika, kao našu jaku kariku za omogućavanje kvalitetnog odnosa kako sa sobom samim tako i s drugima važno je za naše psihofizičko zdravlje. Poslovica kaže da čovjek ima dva uha i jedna usta da bi manje pričao, a više slušao. Dobro slušati, dobro čuti možemo jedino u tišini. Tada ćemo najbolje čuti sebe. Aktivno slušati bilo sebe ili drugoga znači zaista čuti i razumjeti o čemu ta osoba govori, što ja zapravo želim.
15-20 minuta tijekom dana u obliku kraće šetnje, odlaska u prirodu ili povlačenja u svoj prostor, meditacije ili molitve, odmaranja ili akcije u kojoj istinski uživamo dostatno je za početak istinskog susreta, istinske komunikacije. Tišina je preduvjet za takvu komunikaciju, a naše biće voli i treba takvu vrstu interakcije. Sve naše aktivnosti, sva naša nastojanja i ciljevi usmjereni su prema toj tišini. Kad nas stvari ostave "bez riječi", kad nas dovedu do "stanja tišine" onda su to naše istinske akcije koje treba podržati. Kada nam um zastane pred ljepotom, pred istinom, pred spoznajom, tada se događa taj istinski Život u nama. To je ta kreativnost i inspiracija koja trajno izranja iz tišine.
Današnje vrijeme na žalost karakterizira svakovrsna buka i zagađenje. Zagušenje bukom, zamagljenje vizualnim podražajima, zasićenost druženjima, zagađenje informacijama. Kao da informacije upravljaju nama, a ne da nam uistinu služe.
Sigurno nisam jedina koja se pita kako doista izgledaju ta pročelja, te zgrade po centru grada. U situaciji smo da nas jedino stare monografije mogu podsjetiti na njihov izgled i funkciju jer ovakve kakve jesu služe kao vješalice različitim reklamama, billboardima i ostalim svijetlećim tijelima koji po cijele dane i noći oglašavaju, naglašavaju, proglašavaju, ističu se, vrišteeee…. Jesmo li i mi poput starih zgrada izlijepljenih mega plakatima, lažnim slikama, projekcijama? Kakvu poruku šaljemo sebi o sebi samima, a kakvu iz sebe prema van? Komuniciramo li zaista iz sebe ili se svijetu obraćamo kroz stilizirane obrasce ponašanja, društvene igre, kroz praznu elokvenciju, šareni papir?
Možda je vrijeme da to osvijestimo u tišini? Ili nije? Nema veze. Samo budimo svjesni onoga što radimo.
Konstruktivni život
You must be logged in to post a comment Login