Tragični napad u zagrebačkoj osnovnoj školi u Prečkom, kada je 19-godišnji mladić nožem napao četvero učenika i učiteljicu, potresao je cijelu Hrvatsku. Ovaj strašan događaj ponovno postavlja pitanje zašto neki pojedinci postanu nasilni, posebno među mladima, te što je to što razlikuje one koji eskaliraju u nasilje od drugih.
Iako brojni učenici doživljavaju nasilje u školi, to ne znači da će svi oni postati počinitelji masovnih napada. Mnogi ljudi imaju psihološke poteškoće, ali ne postanu počinitelji nasilja. Ono što se čini ključnim za razumijevanje tih tragedija jest činjenica da su ljudi koji počine takve napade često imali osjećaj da nisu važni drugima.
Osjećaj nevažnosti i odbačenosti
Mnogi počinitelji nasilja osjećaju da nisu od nikakvog značaja, da su nevidljivi i da ih nitko ne primjećuje. Takvi ljudi, često izloženi vršnjačkom nasilju, emocionalnoj zanemarenosti ili društvenoj izolaciji, postaju sve frustriraniji i ljuti. Osjećaj da nisu voljeni i da njihova patnja nije prepoznata može ih motivirati na destruktivno ponašanje, u nastojanju da ih se napokon primijeti.
Ovaj fenomen prisutan je u mnogim poznatim slučajevima masovnih napada, gdje su počinitelji govorili o tome kako su se osjećali zanemarenima i odbačenima od obitelji i prijatelja. Njihov osjećaj bespomoćnosti i odbačenosti u trenutku napada dosegnuo je kulminaciju, a nasilje je postalo način da skrenu pažnju na sebe i pokažu da postoje.
Rana intervencija i uloga zajednice
Prevencija nasilja zahtijeva prepoznavanje psiholoških problema među mladima i pružanje podrške onima koji se nalaze u emocionalnoj i socijalnoj krizi. Iako nije moguće unaprijed predvidjeti kada će netko nasilno reagirati, važno je da društvo pruži podršku onima koji se osjećaju napuštenima i nevidljivima. Razvijanje empatičnih odnosa, stvaranje sigurnih prostora za razgovor o mentalnom zdravlju i pružanje socijalne podrške mogu smanjiti rizik od nasilja. Ako se pojedinci osjećaju prepoznatima i podržanima, manja je vjerojatnost da će se okrenuti nasilju kao načinu izražavanja svojih problema.
Ključno je da: učimo djecu da se osjećaju važnima, da nisu nevidljiva!
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
